Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-626/07 (D. B.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-626/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 626/07, rješavajući apelaciju Darka Bećarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Bećarevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-
000 090 od 7. aprila 2009 godine, Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 010220 07 P od 9. novembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 393 od 22. januara 2009 godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 1384 P 008683 03 P od 31. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Bećarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, kojeg zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnio je 19. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-598/04 od 29. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P. 449/03 od 4. oktobra 2004. godine. Apelant je 27. jula 2009. godine dopunio apelaciju žaleći se i protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 090 od 7. aprila 2009 godine, Presude Osnovnog suda broj 84 0 P 010220 07 P od 9. novembra 2007. godine, Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 393 od 22. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda broj 1384 P 008683 03 od 31. decembra 2007. godine
2. U tužbi od 27. novembra 2003. godine podnesenoj Osnovnom sudu tužilac Markelić Čedo ( u daljnjem tekstu: tužilac) je naveo da je sa apelantom 1. februara 2001. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija u privremenom montažnom objektu koje se nalazi na k.č. 1525/1 K.O. Osinja – Opština Derventa uz plaćanje mjesečne zakupnine u iznosu od 500,00 KM. Preinačenim tužbenim zahtjevom od 17. maja 2004. godine tužilac je zahtjevao da se utvrdi da je on vlasnik spornog objekta i da se se raskida ugovor o zakupu zaključen između stranaka 1. februara 2001. godine, a da se tuženi apelant obaveže da napusti poslovni prostor u Osinji kao i da se obaveže na naknadu zakupnine za korišćenje poslovnog prostora po osnovu ugovora o zakupu. Tuženi apelant je u odgovoru na tužbu naveo da ga je tužilac doveo u zabludu u pogledu vlasništva spornog objekta, te da nije imao pasivnu legitimaciju za zaključenje ugovora o zakupu. Stoga je 2. juna 2004. godine podnio protivtužbu zahtjevajući da se utvrdi da se ugovori o zakupu poslovnog prostora br. Ov-219/01 od 1. februara 2001. godine i br. Ov-1636/99 od 14. juna 1999. godine proglase ništavim, a tužilac obaveže na naknadu troškova postupka.
3. Presudom Osnovnog suda, broj P. 449/03 od 4. oktobra 2004. godine je utvrđeno da je tužilac vlasnik privremenog spornog objekta, koji se nalazi na k.č 1525/1 K.O. Osinja. Stavom 2. navedene presude raskinut je ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen 1. februara 2001. godine između tužioca kao zakupodavca i apelanta (tuženog) kao zakupoprimca, pa je apelant obavezan da napusti poslovni prostor, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. I konačno, apelant je nadalje obavezan da tužiocu na ime zakupnine poslovnog prostora plati ukupan iznos od 6.500 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. novembra 2003. godine.
4. Osnovni sud je utvrdio da je tužilac vlasnik privremenog spornog objekata, pa je na osnovu člana 34. stav 1, 2. i 3. Zakona o osnovnim-svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03) odlučio kao u izreci presude. Nadalje, sud je utvrdio da kupoprodajni ugovor kojim je tužilac od D. M. kupio sporni objekat nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima niti je ništav. Zatim, u pogledu plaćanja zakupnine, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije vršio plaćanje zakupnine kako je ugovoreno, jer odluka suda o obavezi isplate proističe iz člana 3. Ugovora o zakupu koje su stranke zaključile. Odluku o zateznoj kamati, sud je donio na osnovu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
5. Na prvostepenu presudu se žalio tuženi apelant, pa je Presudom Okružnog suda Gž-598/04 od 29. decembra 2006. godine, žalba apelanta djelimično uvažena, pobijana presuda ukinuta u dijelu kojim je utvrđeno da je tužilac vlasnik privremenog montažnog objekta (stav I izreke), te u dijelu kojim je tuženi odbijen sa protivtužbenim zahtjevom (stav V izreke), kao i odluka o troškovima parničnog postupka (dio stava III i stava IV izreke) i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. U ponovljenom postupku, Presudom Osnovnog suda broj 1384 P 008683 03 P od 31. decembra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud utvrdi da je on vlasnik privremenog objekta-kioska. Također, istom presudom odbijen je tuženi apelant sa tužbenim zahtjevom da sud utvrdi da su Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj Ov-219/01 od 1. februara 2001. godine kao i Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj Ov-1636/99 od 1. februara 2001. godine ništavi. Istom presudom tuženi apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove u iznosu od 4.650 KM, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. I konačno, sa viškom zahtjeva za naknadu troškova, preko dosuđenog iznosa, tužilac je odbijen. U pogledu vlasništva privremenog objekta, sud je utvrdio da isti ne može biti predmet svojine koji se upisuje u zemljišne knjige, budući da se koristi na osnovu privremene dozvole nadležnog organa, pa prestankom važenja privremene dozvole takav objekat se mora ukloniti kao pokretna stvar. Po mišljenju Osnovnog suda, ugovore o zakupu predmetnog poslovnog objekta moglo je zaključiti i lice koje nije vlasnik predmeta zakupa, te zbog toga tuženi nije doveden u «stvarno-pravnu zabludu». Ta okolnost, po mišljenju suda, nije imala uticaja na punovažnost osporenih ugovora o zakupu, pa je zbog toga Osnovni sud odbio tužioca sa tužbenim zahtjevom u tom dijelu i odlučio kao u izreci presude na osnovu člana 293. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», broj 58/03 i 83/03; u daljnjem tekstu ZPP RS) .
7. Na prvostepenu presudu se opet žalio tuženi apelant, pa je Presudom Okružnog suda Gž-013-
0-Gž-08-000 393 od 21. januara 2009. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, pobijana presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i pobijana presuda potvrđena. U pogledu dijela odluke o troškovima postupka, Okružni sud je zaključio da nijedna stranka nije uspjela u svojim zahtjevima, pa je djelimičnim uvažavanjem žalbe tuženog pobijanu presudu preinačio, primjenom odredbe člana 386, a u vezi sa članom 224. stav 1. tačka 5. ZPP RS, odlučivši da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
8. Nadalje, u pogledu isplate zakupnine, redovni sudovi su vodili poseban postupak i o tome donjeli odgovarajuće presude.
9. Tako, Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 010220 07 P od 9. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda Gž-013-0-Gž-08-000 090 od 7. aprila 2009. godine, obavezan je tuženi apelant da tužiocu isplati iznos od 15.500,00 KM na ime glavnog duga za period od jula mjeseca 2004. godine pa do februara 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 2. jula 2007. godine pa do isplate, te naknadi iznos od 3.457,00 KM na ime troškova troškova parničnog postupka u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odredbom člana
596. Zakona o obligacionim odnosima je regulisano da će se ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme prećutno produžiti pod istim uslovima ukoliko zakupoprimac nastavi sa korištenjem, a zakupodavac se tome ne protivi. U konkretnom slučaju, ugovor o zakupu je istekao 1. februara 2004. godine, a tuženi je poslovni prostor koristio do februara mjeseca 2007. godine bez zaključenja novog ugovora, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u skladu sa navednim obligaciono-pravnim odredbama ima smatrati da je zaključen novi ugovor na neodređeno vrijeme pod istim uslovima kao i prethodni koji je istekao.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje apelant navodi da su Okružni i Općinski sud nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje te s toga pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je suština podnošenja apelacije u činjenici da je drugostepeni sud ukinuo stav V izreke prvostepene presude broj P. 449/03 od 4. oktobra 2004. godine vrativši ga prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a da je istovremeno odlučio o tužbenom zahtjevu o kome je mogao odlučiti samo poslije donošenja odluke o protivtužbenom zahtjevu, vezano za vlasništvo privremenog objekta. Nadalje, apelant smatra da je doveden u stvarnu zabludu u pogledu tog vlasništva pa je zaključio ugovor sa tužiocem smatrajući da je privremeni objekat tužiočevo vlasništvo. Pošto je stavom I Presude Osnovnog suda broj 13 84 P 008683 03 P od 31. decembra 2007. godine napokon odbijen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik privremenog montažnog objekta, jasno je da je apelant doveden u stvarnu zabludu o vlasništvu privremenog objekta prilikom uzimanja u zakup tog objekta. Apelant se ne slaže sa tvrdnjom suda koji «nalazi da ovakva zabluda nema uticaj na punovažnost osporenih ugovora o zakupu».
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav.1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih pra va (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Apelant smatra da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer pitanje vlasništva privremenog montažnog objekta i validnosti kupoprodajnog ugovora kao i pitanje koja se odnosi na isplatu zakupnine poslovnog prostora nije pravilno i zakonito rješeno sudskim odlukama. On smatra da je doveden u stvarnu zabludu u pogledu vlasništva montažnog objekta i da ne bi ni zaključio ugovor da je znao da tužilac nije vlasnik tog objekta. Međutim, redovni sudovi su zaključili da je apelant obavezan da plati zakupninu privremenog objekta i ispuni svoje obaveze po osnovu ugovora o zakupu, bez obzira na da li je tužilac dokazao vlasništvo na privremenom objektu ili nije. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdao njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove navedene u prethodnim stavovima ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović