Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3636/07 (R. B.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3636/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. siječnja 2010. godine, u predmetu broj AP-3636/07, rješavajući apelaciju Redžiba Bajramovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redžiba Bajramovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: U-1151/02 od 22. studenog 2007. godine, protiv Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, broj: 02/1-1140822414 od 28. veljače 2002. godine i Rješenja Društvenog Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Stručne službe, Filijala u Zenici, broj: 1140822414 od 13. prosinca 2001. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžib Bajramović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 28. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: U-1151/02 od 22. studenog 2007. godine, protiv Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod MIO), broj: 02/1-1140822414 od 28. veljače 2002. godine i Rješenja Društvenog Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Stručne službe, Filijala u Zenici (u daljnjem tekstu: Stručna služba Fonda), broj: 1140822414 od 13. prosinca 2001. godine. Budući da apelant uz apelaciju nije dostavio odluke koje osporava, niti je naveo za koja prava smatra da su mu povrijeđena, na zahtjev Ustavnog suda, apelant je dostavio traženo 12. veljače 2008. godine.
2. Rješenjem Stručne službe Fonda, broj: 1140822414 od 13. prosinca 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Zavoda MIO, broj 02/1-1140822414 od 28. veljače 2002. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 110,2074 KM, počev od 11. veljače 1997. godine. Istim rješenjem ovaj mjesečni iznos usklađen je na dan 1. siječnja 1999. godine, tako da na dan donošenja rješenja iznosi 192,5403 KM. Također istim rješenjem određeno je da će se isplata po ovom rješenju vršiti od 31. srpnja 1998. godine, te da se ranije doneseno rješenje zamjenjuje ovim rješenjem.
3. U obrazloženju rješenja, Stručna služba Fonda je navela da je privremenim rješenjem apelantu u ranijem postupku priznato pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 192,2474 KM, te da je apelant 14. kolovoza 2001. godine ponovo podnio zahtjev za utvrđivanje mirovine. Postupajući po ovom zahtjevu, Stručna služba Fonda je navela da je utvrdila da je apelant rođen 1. siječnja 1940. godine, da je na dan podnošenja zahtjeva, odnosno prestanka osiguranja imao navršenih 57 godina života, te da je ukupan mirovinski staž do 11. veljače 1997. godine iznosio 38 godina, 2 mjeseca i 3 dana. Stručna služba Fonda je istakla da je nakon što je utvrdila navedeno, da je zaključila da apelant ispunjava uvjete za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu sukladno odredbi članka 11. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju («Službeni list SRBiH», br.38/90 i 22/91) i to u mjesečnom iznosu, nakon usklađivanja, od 192,5403 KM. Obrazlažući kako je utvrdila navedeni iznos, Stručna služba Fonda je navela da je mirovinski osnov u iznosu od 194,121244 KM utvrdila sukladno osnovici apelantovog osiguranja iz perioda 1980. do 1989, sa 1996. godinom kao posljednjom godinom rada, a kako je apelant imao 38 godina mirovinskog staža, odredila mu je starosnu mirovinu u visini od 81% mirovinskog osnova, odnosno u iznosu od 157, 2382082 KM mjesečno, koji iznos je usklađen na dan stjecanja prava, tj. na dan 11. veljače 1997. godine iznosi 110,2074 KM i ponovo usklađen tj. na dan donošenja rješenja, iznosi 192,5403 KM.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1151/02 od 22. studenog 2007. godine, odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je Zavod MIO pravilno postupio kada je odbio apelantovu žalbu, odnosno da je u prvostupanjskom postupku pravilno apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 157,2382082 KM (192,5403 KM, usklađeni iznos), koji mjesečni iznos je utvrđen na temelju godina staža i 81% mirovinskog osnova u smislu odredaba Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, («Službeni list SFRJ», broj 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90). Odgovarajući na apelantove navode iz tužbe vezano za male iznose plaća koje je apelant primao kod svog poslodavca, Vrhovni sud je naveo da ovi prigovori ne mogu utjecati na pravilnost osporenog rješenja, te zaključio da mu je pravilno utvrđena starosna mirovina od mjesečnog prosjeka plaća koje je ostvario u deset uzastopnih godina osiguranja, koje su za njega bile najpovoljnije.
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konveciju. Apelant ističe da mu je u postupku priznavanja prava na starosnu mirovinu utvrđen vrlo mali iznos mirovine u odnosu na druge djelatnike koji su imali status KV djelatnika, iz razloga što ga «Željezara» Zenica nije unaprijedila na bolje radno mjesto, što da je po zakonu trebala, te da mu je zbog toga i mirovinski osnov manji. Apelant traži da se ukine presuda Vrhovnog suda i rješenja upravnih organa, te da se naloži ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
8. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka suda i upravnih organa ne sadrže elemente proizvoljnosti. Konkretno, Stručna služba Fonda je obrazložila da je nakon što je utvrdila elemente za priznavanje prava na starosnu mirovinu, odnosno za utvrđivanje visine mirovine, primjenom relevantih zakonskih odredbi apelantu priznala pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 157,2382082 KM (192,5403 KM, usklađeni iznos). Vezano za apelantove žalbene navode, a koje navode apelant iznosi i u apelaciji, da je neopravdano imao malu plaću kod poslodavca, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud apelantu dao obrazloženje da ovi njegovi prigovori ne mogu utjecati na pravilnost rješenja kojim se utvrđuje pravo na starosnu mirovinu, odnosno visina mirovine. Budući da nije utvrdio elemente proizvoljnosti kod organa uprave i suda, imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i stoga, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Apelant se, također, žale da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović