Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3502/07 (D. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3502/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3502/07, rješavajući apelaciju Dušana Milićevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Milićevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž- 07-000 132 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj 095-0-P-06-000 008 od 10. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Milićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je, 18. decembra 2007.godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-07-000 132 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 095-0-P-06-000 008 od 10. januara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 095-0-P-06-000 008 od 10. januara 2007, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 015-0-Gž-07-000 132 od 9. oktobra 2007.godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, protiv AD Osiguranje „Kosig“ Banja Luka Filijala Trebinje, SOD „Jahorina“ Filijala Trebinje i Doma učenika u Trebinju (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je od tuženih tražio da se obavežu da mu daju na uvid i posjed dokumentaciju o osiguranju njegove kćerke M.M., učenice drugog razreda osnovne škole u Trebinju, na dan 10. april 1993. godine.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelant postavio tužbeni zahtjev u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tj. kao tužbu za utvrđenje. Po mišljenju suda suština tužbenog zahtjeva zasniva se na predaji individualno određene stvari - dokumentacije o osiguranju mldb. M.M. njegove kćerke koja je smrtno nastradala na dan 10. aprila 1993. godine, a u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), jer iz postupka proizilazi da apelant smatra da tuženi kod sebe posjeduju dokumentaciju o osiguranju nastradale mldb. M.M. Sud je naveo da ukoliko bi se tužbeni zahtjev imao posmatrati u smislu člana 54. ZPP tj. kao tužba za utvrđenje to bi isto vodilo donošenju rješenja kojim bi se tužba odbacila kao nedopuštena, međutim sud je ocijenio da je suština tužbenog zahtjeva usmjerena na činjenje, tj. na predaju stvari pa je nakon provedenog postupka donio odluku da odbije tužbeni zahtjev apelanta. Nadalje, sud je istakao da je apelant u smislu člana 37. ZOSPO morao dokazati da se isprava koju traži nalazi u faktičkoj vlasti tuženih za što apelant nije pružio ni jedan takav dokaz. Također, sud je naveo da je odbio prijedlog apelanta da se provede dokaz saslušanjem parničnih stranaka, jer je taj dokaz apelant predlagao samo na okolnost da je kod tuženih pokušao doći do dokumentacije o osiguranju nastradale kćerke M.M. Sud je ocijenio da taj dokaz ne bi poslužio utvrđivanju isprave o osiguranju kod tuženih iz kojih razloga je isti odbio da provede. Kako je suština tužbenog zahtjeva usmjerena na činjenje tj. na predaju u posjed, sud je odlučio u meritumu, iako se tužbeni zahtjev apelanta nije odnosio na utvrđenje.
4. Okružni sud je prihvatio stav prvostepenog suda, te polazeći od sadržaja odredbe člana 54. stav 2. ZPP. zaključio da je prvostepeni sud mogao tužbu odbaciti kao nedopuštenu, jer se tužbeni zahtjev apelanta nije odnosio na utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti odnosno neistinitosti neke isprave, koji pravni osnov je apelant označio u tužbi, nego se suština tužbenog zahtjeva odnosila na činjenje, tj. predaju u posjed dokumentacije o osiguranju nastradale kćerke. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se tužbeni zahtjev apelanta zasniva na predaji individualno određene stvari - dokumentacije o osiguranju nastradale kćerke, a u smislu člana 37. ZOSPO, tako da je apelant da bi uspio sa tužbenim zahtjevom morao dokazati da se dokumentacija o osiguranju M.M. nalazi u faktičnoj vlasti tuženih. Obzirom da apelant nije uspio na navedene okolnosti ponuditi dokaze, osim što je predlagao saslušanja parničnih stranaka, na okolnosti da je kod tuženih pokušao doći do dokumentacije o osiguranju nastradale kćerke M.M., Okružni sud je zaključio da je je prvostepeni sud imajući u vidu činjenični osnov tužbe pravilno odlučio te odbio tužbeni zahtjev apelanta. Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), Naime, apelant smatra da mu je u postupku pred sudom uskraćeno pravo da iznese sve činjenice od značaja za mogućnost uvida i posjed dokumentacije kod tuženih o eventualnom osiguranju njegove nastradale kćerke, te da mu je uskraćeno pravo da raspravlja sa tuženim.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanta usmjerenom na obavezu tuženih da mu daju na uvid i posjed dokumentacije o osiguranju njegove nastradale mldb. kćerke MM. U vezi s tim Ustavni sud zapaža, da bi u konačnici od ishoda ovog spora zavisilo ostvarivanje apelantovih prava na naknadu štete, a u kojem postupku bi se utvrđivalo da li je njegova nastradala kćerka bila osigurana na dan smrti, te da li postoji odgovornost tuženih za nastalu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenljiv.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što mu je, kako navodi uskraćeno pravo da pred sudom iznese sve činjenice od značaja za mogućnost uvida i posjed dokumentacije kod tuženih o eventualnom osiguranju njegove nastradale kćerke, te da mu je uskraćeno pravo da raspravlja sa tuženim. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je apelant odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Ovo stoga što su zaključili, ocjenom dokaza da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženim naloži da daju na uvid i posjed dokumentaciju o osiguranju mldb. M.M, budući da su utvrdili da se takva dokumentacija ne nalazi u faktičnoj vlasti tuženih. U odnosu na navode apelanta da je prvostepeni sud odbio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka koji je imao za cilj dokazivanje činjenica vezanih za okolnost da je pokušao doći do dokumentacije o osiguranju nastradale kćerke kod tuženih, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi saslušanje parničnih stranaka bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U- 6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
11. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente i dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Naime, prvostepeni sud je koristio svoju dikreciju u pogledu provođenja dokaznog postupka i dao je obrazloženje zbog čega je odbio zahtjev apelanta za provođenjem dokaza saslušanjem parničnih stranaka. Prvostepeni sud je, s tim u vezi obrazložio da je odbio prijedlog apelanta za provođenjem dokaza saslušanjem parničnih stranaka istakavši «da saslušanje parničnih stranaka samo na okolnost da je apelant pokušao doći do dokumentacije o osiguranju nastradale kćerke ne bi poslužio utvrđivanju postojanja isprave o osiguranju mldb. M.M. kod tuženih». Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova i stoga smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati.
12. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović