Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2435/07 (M. P.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dostava
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2435/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2435/07, rješavajući apelaciju Mladinka Pejića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladinka Pejića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-
Pžp-07-000 209 od 7. maja 2007. godine i rješenja Općinskog suda Bugojno-Odjeljenje u Jajcu broj 046-1-Pr-06-000 339 od 14. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladinko Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, podnio je 24. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pžp-07-000 209 od 7. maja 2007. godine i rješenja Općinskog suda Bugojno-Odjeljenje u Jajcu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 046-1-Pr-06-000 339 od 14. marta 2007. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente predviđene članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanta je 24. septembra 2007. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 16. i 26. oktobra 2007. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 046-1-Pr-06-000 339 od 14. marta 2007. godine apelant je oglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 4. stav 1. tačka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira Srednjobosanskog kantona («Službene novine SBK» broj 7/00) te mu je, shodno odredbama člana 7. stav 1. tačka 3. tog zakona izrečena novčana kazna u visinu od 100 KM. Osim toga, apelantu je na osnovu člana 142. stav 3. Zakona o prekršajima i člana 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o troškovina prekršajnog postupka («Službene novine SBK» broj 8/00) naloženo da na ime troškova postupka plati paušalni iznos od 30 KM. Pored toga, apelant je obavezan da i novčanu kaznu i troškove postupka plati u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti predmetnog rješenja. U postupku pred Općinskim sudom utvrđeno je da je Policijska stanica Jajce 17. maja 2006. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta na osnovu kojeg je Općinski sud donio rješenje o pokretanju prekršajnog postupka i rješenje o skraćenom postupku broj 046.1-Pr-06-000 339 od 19. decembra 2006. godine. Protiv navedenih rješenja, a u toku skraćenog postupka, apelant je izjavio prigovore. Prigovor protiv rješenja o skraćenom postupku je uvažen i rješenje o skraćenom postupku stavljeno van snage i nastavljen redovni prekršajni postupak. Nakon toga, Općinski sud je 15. februara 2007. godine po prigovoru apelanta zakazao saslušanje na koje se apelant nije odazvao niti je izostanak opravdao. Sud je utvrdio na osnovu dostavnice da je apelant obaviješten o prispjeću poziva za saslušanje i o vremenu i mjestu gdje predmetni poziv može podići ali da nikada nije došao po poziv, pa je postupio shodno odredbama Zakona i održao raspravu bez prisustva apelanta. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je apelant, koji je nakada obavljao poslove rukovodioca Centra za socijalni rad u Jajcu, nakon odlaska sa te funkcije u nekoliko navrata dolazio u prostorije pomenute institucije i to u jutarnjim satima između 7 i 7,30 kada su primane stranke i svojim prisustvom (bez vrijeđanja i napadanja) pasivno ometao zaposlenike/ovlaštena lica u obavljanju radnih zadataka. Općinski sud je naveo da je ovakvo činjenično stanje utvrđeno na osnovu uvida u činjenični opis iz prekršajnog zahtjeva iz iskaza svjedoka, službene zabilješke policajca i uvidom u prigovor apelanta na rješenje donesno u skraćenom postupku u kojem je apelant u potpunosti negirao da je učinio prekršaj. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja prekršaja iz člana 4. stav 1. tačka 5. Zakona te je oglasio apelanta krivim za predmetni prekršaj i izrekao mu novčanu kaznu uz primjenu pravila o olakšavajućim okolnostima, a imajući u vidu da je za ovakvu vrstu prekršaja predviđena novčana kazna u iznosima od 100 do 600 KM.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 006-0-Pžp-07-000 209 od 7. maja 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je uvidom u spis prvostepenog suda utvrdio da je taj sud proveo redovan prekršajni postupak i u cilju utvrđivanja tačnog činjeničnog stanja saslušao svjedoke budući da se apelant na poziv nije odazvao niti je izostanak opravdao te da je izvršio uvid u ostale priloge vezane za predmete pa na taj način nesumnjiivo utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavljao na teret. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je apelantu izrekao novčanu kaznu u minimalnom iznosu jer je smatrao da će se i tako izrečenom kaznom postići da se apelant ubuduće kloni vršenja takvih ili sličnih prekršaja i uvažavajući olakšavajuće okolnosti za apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su predmetna rješenja donesena a da nisu ispoštovana pravila o ličnom dostavljanju propisana Zakonom o prekršajima i Zakonom o krivičnom postupku budući da mu ni na kakav način nije dostavljeno obavještenje o održavanju ročišta. Osim toga apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što mu je onemogućeno da se brani i ispituje svjedoke, te da u njegovom slučaju nije bilo mjesta za primjenu člana 133. Zakona o prekršajima, odnosno za suđenje u odsutnosti, te da je s tim u vezi, pogrešno primijenjeno procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene procesnog prava u prekršajnom postupku koji je vođen protiv njega i u kojem je oglašen krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret i izrečena mu je novčana kazna, zato što nije prisustvovao ročištu i nije mogao ispitati svjedoke.
9. U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u osporenom rješenju naveo da je uvidom u dostavnicu utvrdio da je apelantu pokušana lična dostava poziva za raspravu ali da apelant nije bio prisutan na adresi u vrijeme pokušaja dostave. Općinski sud je dalje naveo da je apelant uredno obaviješten o prispjeću poziva za raspravu kao i o vremenu i mjestu gdje predmetni poziv može podići, ali da apelant nikada nije podigao predmetni poziv. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud naveo i da je, shodno odredbama Zakona o prekršajima, održao raspravu i donio rješenje bez prisustva apelanta. Pri tom je Općinski sud istakao da je tim zakonom jasno propisano da će se u slučaju nepojavljivanja okrivljenog na raspravi smatrati da je okrivljeni prihvatio odgovornost koju povlači propuštanje dolaska, a koja podrazumijeva i nemogućnost iznošenja odbrane i ispitivanje svjedoka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant, propuštanjem da podigne poziv iako je uredno bio obaviješten o prispijeću tog poziva i predmeta na koji se odnosi, svojevoljno propustio da učestvuje u raspravljanju i koristi se raspoloživim procesnim sredstvima. Kako apelant, osim ovih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze da su procesne odredbe Zakona o prekršajima primijenjene proizvoljno i na njegovu štetu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović