Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3042/07 (D. T.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Povrat stana
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3042/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3042/07, rješavajući apelaciju D. T, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. T. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-GŽ-07-000 494 od 24. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. T. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 12. novembra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-GŽ-07-000 494 od 24. septembra 2007. godine. Apelant je 19. decembra 2007. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio iseljenje apelanta iz stana koji se nalazi u Ulici Majke Knežopoljke broj 5/II, u Banja Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 19. marta 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Apelantu je, 23. juna 1993. godine, odlukom tadašnje Skupštine Opštine Banja Luka, dodjeljen na korišćenje predmetni stan. Apelant je, nakon toga, zaključio Ugovor o korišćenju stana, a potom u isti uselio, budući da je u vrijeme apelantovog useljenja predmetni stan bio slobodan od lica i stvari.
3. Smatrajući da, kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava-svoga oca Zijada Šašivarevića (u daljnjem tekstu: Z.Š), ima pravo na predmetni stan, Reuf Šašivarević iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužilac) je, 13. oktobra 2003. godine, pokrenuo parnični postupak protiv Grada Banja Luka, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske-Sjedište zamjenika Banja Luka ( u daljnjem tekstu: prvotuženi), zatim apelanta, kao drugotuženog i, konačno, Zavoda za izgradnju Banja Luka ( u daljnjem tekstu: trećetuženi). U podnesenom tužbenom zahtjevu tužilac je tražio da sud utvrdi da on ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana. Takav tužbeni zahtjev apelant je temeljio na osnovu Ugovora o korištenju stana koji je njegov prednik, otac Z.Š, zaključio 11. augusta 1975. godine sa SIZ stanovanja Banja Luka kao i navodima iz tužbe da je tužilac član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
4. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1866/03 od 15. decembra 2006. godine, odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev tužioca kojim je zahtjevao da se utvrdi da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca da zaključi Ugovor o zakupu tog stana u svrhu njegovog otkupa, kao i da se apelantu naloži da predmetni stan slobodan od lica preda tužiocu u posjed i slobodno raspolaganje. Prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na činjenici da je tužiocu, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, dodjeljen drugi stan u Banja Luci, u Ulici Majke Knežopoljke, broj 10/III, koji je kasnije mjenjao sa R. D. zaključivši ugovor o korištenju tog stana 7. oktobra 1988. godine. Imajući u vidu odredbe Zakona o stambenim odnosima (Službeni list SR BiH, br.14/84, 12/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93, 12/99 i 31/99), koje utvrđuju da određenom licu, u konkretnom slučaju tužiocu, prestaje svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava činjenicom sticanja drugog stana, prvostepeni sud je zaključio da tužiocu ne pripada pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan.
5. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-GŽ-07-000 494 od 24. septembra 2007. godine, koju je apelant primio 2. oktobra 2007. godine, žalba tužitelja je uvažena i prvostepena Presuda Osnovnog suda, broj P-1866/03 od 15. decembra 2006. godine preinačena. Presudom je naloženo prvotuženom - Gradu Banja Luka da sa tužiocem zaključi Ugovor o zakupu tog stana u svrhu njegovog otkupa, a apelantu da predmetni stan slobodan od lica preda tužiocu u posjed i slobodno raspolaganje, u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude.
6. Drugostepenom presudom je utvrđeno da tužilac ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja trosobnog predmetnog stana, a po osnovu Ugovora o korištenju stana koji je njegov prednik, otac Z.Š, zaključio 11. augusta 1975. godine sa SIZ stanovanja Banja Luka. Nadalje, drugostepeni sud je utvrdio da tužilac imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva, jer je ostao da živi sa ocem u predmetnom stanu, sve do 1993. godine, a da u drugi stan koji mu je dodjeljen, odnosno koji je mjenjao sa R. D, nije nikad preselio.
7. Ovakvu odluku Okružni sud je donio imajući u vidu činjenice i provedene dokaze kojim je utvrđeno da je tužilac ostao da živi u očevom stanu sa porodicom. Okružni sud je, naime, naveo da je prihvatio pravilnost zaključka nižestepenog suda da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca na stanu iz tužbe, ali ne i da je to njegovo svojstvo prestalo kada je od svoje firme 1998. godine dobio stan na korištenje. Tužilac je, kako je navedeno u obrazloženju, svojim iskazom i iskazom saslušanih svjedoka dokazao da je od 1977. godine živio sa suprugom i kasnije stečenom djecom u predmetnom stanu sve do polovine juna 1993. godine kada je zbog ratnih događanja na području grada Banja Luke bio primoran stan napustiti. Nadalje je navedeno da su saslušani svjedoci potvrdili i činjenice koje je tužilac iznio u tužbi i tokom postupka, a to je da on i pored toga što mu je stan dodijeljen nije u njega uselio nego je ostao živjeti u očevom stanu sa porodicom a otac je uselio u njemu dodijeljen stan. Okružni sud je također naveo da je obrazloženo zbog čega se iskazima ovih svjedoka može datu puno povjerenje, a to je da se radi o stanarima zgrade u kojoj je sporni stan a koji su uselili iste godine kada i otac tužitelja, da su se lično poznavali, da nemaju interes bilo koje vrste da tužilac uspije u sporu što znači da sasvim iskreno govore o onome što im je poznato. U presudi je također navedeno da postoji puno opravdanje da se prihvati iskaz tužitelja da se dogovorio sa ocem da otac pređe u stan koji je on dobio jer je tužitelj imao dvoje djece, bio mu je potreban stan veće površine, a oba stana su bila u neposrednoj blizini tako da je modao i dalje nesmetano voditi brigu o roditeljima. U obrazloženju je navedeno da tokom postupka od strane tuženih nije pružen nijedan uvjerljiv, van sumnje, dokaz da je tužitelj od 1977. pa do 1990. godine, a od 1990-1993 niko i ne spori, imao drugo faktičko mjesto stanovanja osim svoga stana. Navedeno je da konstatacije prvostepenog suda da je tužitelj stekao stanarsko pravo nije tačna i zasnovana je na pogrešnom zaključku da je dodjelom stana i zaključenjem ugovora o korištenju stana automatski tužitelj stekao stanarsko pravo. S tim u vezi je još navedeno da je, polazeći da je tužitelj pružio dovoljno dokaza da nije uselio u dodijeljeni stan već je neprekidno živio u stanu svog oca od 1977-1993. godine, da se mora prihvatiti da je na dodijeljenom stanu stekao stanarsko pravo. U ovom kontekstu se Okružni sud pozvao i na član 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBIH», br. 14/84 i 36/89, i «Službeni glasnik RS», broj 19/93, 22/93 i 12/99) koji u relevantnom dijelu glasi da «stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja», što u tužiteljevom predmetu, kako je navedeno, nije bio slučaj jer nikada nije uselio u drugi stan te stoga nikada nije stekao stanarsko pravo na drugom stanu.
8. U odnosu na tužiteljev odnos sa predmetnim stanom Okružni sud je naveo da se prema njihovom stavu ova pravna stvar može riješiti smao direktnom primjenom Evropske konvencije, a ne primjenom domaćeg zakona cijeneći da je Evropska konvencije inkorporirana u Ustav Bosne i Hercegovine i ima prioritet primjene u odnosu na «domaće zakonodavstvo». Nadalje je navedeno da bi svako drugačije postupanje predstavljalo tužiteljevu povredu prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Okružni sud je obrazložio da se dodijeljeni stan u kojeg tužitelj nikada nije uselio ne bi mogao tetirati kao njegov dom budući da mu nedostaje jaka veza kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom, međutim kada je u pitanju predmetni stan tu je situacija drugačija i predmetni stan za tužitelja ima elemante doma. U presudi je nadalje objašnjeno zašto spor treba riješiti direktnom primjenom Evropske konvencije, te se sud u tom smislu pozvao na član 21. stav 1. Zakon o stambenim odnosima koji propisuje da korisnik stana ima pravo da, pod uslovima određenim zakonom, trajno i nesmetano koristi stan nosioca stanaraskog prava ali samo u slučaju da stanuju zajedno s njim u momentu kada on to svojstvo gubi. U tom je kontekstu dalje navedeno da je tužitelj sam priznao činjenicu da je njegov otac 1990. godine iselio iz stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava i uselio u stan koji je dodijeljen tužiocu u kojem je ostao sve do juna 1993. godine kada je iz stana morao iseliti a u predmeti stan se nikada više nije vratio. Okružni sud je naveo da pravilno apelant u odgovoru na žalbu navodi da u tom periodu između tužitelja i njegovog oca u odnosu na predmeti stan nije postojala zajednica života i stanovanje. Formalna primjena relevante zakonske odredbe, kako je navedeno, ne podrazumijeva ocjenu da li postoji povreda prava na poštivanje doma nego samo utvrđenje nepostojanja elemanta zajedništva. Analizirajući dalje principe prava na poštivanje doma Okružni sud je ukazao na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda koja sadrži tumačenje pojma «doma» tako da on podrazumijeva faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove pa je prihvatio da činjenica nepostojanja ugovora o korištenju stana ne predstavlja smetnju da se smatra domom tužitelja u smislu člana 8. Evropske konvencije.
9. Okružni sud je nadalje obrazložio da je tužitelj u predmetnom stanu živio zajedno sa članovima porodice neprekidno od 1977. godine do 1993. godine kada je stan napustio mimo svoje volje a da cijelo vrijeme života nije zasnovao dom u Banja Luci na nekom drugom mjestu, da je pokretanjem postupka za povrat imovine iskazao namjeru zaštite svojih prava na stanu i da i to nesumnjivo ukazuje na postojanje trajne i čvrste veze tužitelja i spornog stana. Ukazano je na to da su tužitelj i njegov otac u vrijeme useljenja u stanove u kojima su živjeli pokrenuli zajedno postupak dobijanja saglasnosti od davaoca stana na korištenje za zamjenu stana u smislu člana 32. Zakona o stambenim odnosima, čime su ispoštovali zakonsku proceduru, ali da zehtjevi još od 1991. godine nisu riješeni do danas i da dakle država nije obezbijedila pravovremenu zakonsku zaštitu zbog čega ne treba tužitelj da trpi negativne posljedice.
10. U odnosu na apelantov status u vezi sa predmetnim stanom u obrazloženju presude je navedeno da on nije stekao stanarsko pravo u punom smislu kako to tretira Zakon o stambenim odnosima bez obzira na postojanje rješenja o dodijeli stana, ugovora o korištenju stana i useljenja. Obrazloženo je da je apelant stan dobio u u njega se uselio 1993. godine a iz spisa nema potvrde da je izvršio nadovjeru ugovora prema Uputstvu o provjeri zakonitosti ugovora o korištenju stanova zaključenih i obnovljenih poslije 1. aprila 1992. godine i postupku utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korištenju stana («Službeni glasnik RS», broj 11/02) i Odluke o daljnjoj primjeni uputstva («Službeni glasnik RS», broj 12/99). U obrazloženju je navedeno da član 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS», broj 12/99) zamjenjuje st. 2. i 3. člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine novim te u stavu 2 glasi: «Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u peirodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona lice koje živi u ovom stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom». Članom 2, navedenog zakona se navodi «Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene nakon 30. aprila 1991. godine, bez obzira da li je stan proglašen napuštenim ili ne». Zaključeno je da je apelant po sili zakona izgubio pravo koje je imao na predmetnom stanu i da se smatra privremenim korisnikom koji je dužan da napusti predmetni stan.
11. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda, broj 071-0-I-07-006290 od 22. novembra 2007. godine određeno je izvršenje protiv apelanta i istom naloženo da predmetni stan slobodan od lica preda u posjed i slobodno raspolaganje tražiocu izvršenja (tužiocu) odmah, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
12. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da su mu, osporenom presudom Okružnog suda, povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima i navodi da je Okružni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo jer je pogrešno zaključio da je tužilac ostao član porodičnog domaćinstva svoga oca u predmetnom stanu, uprkos činjenici da je dobio na korištenje drugi stan. Apelant smatra da se samo na osnovu izjave tužioca nije moglo zaključiti da nije stekao drugi stan, kad drugi provedeni dokazi ukazuju da ta tvrdnja nije istinita. Dakle, kako je navedeno u apelaciji, tužilac uopšte nije bio član porodičnog domaćinstva svoga oca u vrijeme njegovog njegovog iseljenja iz spornog stana, niti je to mogao biti kao nosilac stanarskog prava na drugom stanu. Povredu ostalih prava apelant vidi u tome što osporenom odlukom gubi svoj dom i imovinu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na pravičan postupak
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravičan postupak smatrajući da je Okružni sud na konkretan slučaj proizvoljno primjenio materijalne propise. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužitelj stekao pravo na predmetnom stanu. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 15. ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su primjenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Pravo na dom
18. Apelant takođe smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na dom iz član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
19. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U suštini za ocjenu da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije nužna je faktiča povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze sa prostorom, odnosno u konkretnom slučaju predmetnim stanom.
20. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da čak i ukoliko se na osnovu navedenih kriterijuma može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o apelantovom domu, njegovi navodi o povredi prava na poštivanje doma su neosnovani iz razloga što je miješanje u ovo njegovo pravo bilo zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama, konkretno Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 41/98, 12/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odnosno miješanje je bilo zakonito. Također, Ustavni sud smatra da je miješanje imalo legitiman cilj koji se ogledao u potrebi zaštite prava drugih lica koja su zbog rata u Bosni i Hercegovini izgubila svoja prava na stanovima koja su nekada koristila, a ovaj legitiman cilje je upravo i izražen kroz navedeni zakona. Također, osporena odluka, u okolnostima konkretnog slučaja, predstavljala neophodnu mjeru u demokratskom društvu koja je proporcionalna legitimnom cilj koji se želio postići.
21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće. Pravo na imovinu
22. Apelant takođe navodi da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog lica na «njegovu imovinu», te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na stjecanje imovine, inter alia , preko naslijeđa ili dobrovoljnih raspolaganja (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Marcxk protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50). Kako predmetni stan nije imovina apelanta niti je on mogao imati «legitimno očekivanje» da će je steći s obzirom da je bio privremeni korisnik na predmetnom stanu, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović