Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2811/07 (D. S.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Šta se ne smatra domom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2811/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-2811/07, rješavajući apelaciju Drage Savičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Savičića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-07-
000 363 od 26. septembra 2007. godine i Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice TK Tuzla broj 12-01-1-23-1187/00 od 9. augusta 2007. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Savičića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-07-
000 363 od 26. septembra 2007. godine i Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice TK Tuzla broj 12-01-1-23-1187/00 od 9. augusta 2007. godine u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Savičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 20. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-07-000 363 od 26. septembra 2007. godine i Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice TK Tuzla (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-01-1-23-1187/00 od 9. augusta 2007. godine.
2. Rješenjem Ministarstva broj 12-01-1-23-1187/00 od 9. augusta 2007. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio vraćanje stana u posjed u UL. Husinskih rudara Niz I ulaz I, stan broj 4 Banovići.
3. Odlučujući o tužbi apelanta u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva broj 12-01-1-23-
1187/00 od 9. augusta 2007. godine Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-U-07-000 363 od 26. septembra 2007. godine kojom je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
4. Kantonalni sud je obrazložio da se apelant 8. juna 1999. godine, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH br.11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 15/02, 24/03 i 29/03) obratio nadležnom prvostepenom organu sa zahtjevom za povrat u posjed predmetnog stana. Apelant je uz zahtjev priložio odluku o raspodjeli stanova broj 102/90 od 16. januara 1990. godine, koju je donio Radnički savjet RMU «Banovići» kao davalac stana na korištenje. Sud je dalje naveo da je predmetni stan u Ul. Husinskih rudara u vrijeme donošenja navedene odluke bio u izgradnji i da je tek 3. decembra 1999. godine izdata upotrebna dozvola za objekat u kojem se nalazi navedeni stan. Prije napuštanja Banovića (15. maja 1992. godine) apelant je stanovao u u drugom stanu u Ulici Radnička broj 50 Banovići. Apelant u predmetni stan u Ul. Husinskih rudara nikad nije izvršio useljenje, niti je od davaoca stana na korištenje dobio rješenje o dodjeli stana na korištenje, te nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Navedena odluka, Radničkog savjeta o raspodjeli stanova od 16. januara 1990. godine, u dijelu kojim je predmetni stan dodijeljen apelantu, poništena je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banovićima broj P-910/95 od 9. septembra 1996. godine.
5. Kantonalni sud je ocijenio da su navedene činjenice, koje apelant nije doveo u pitanje, pravilno i potpuno utvrđene, da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, i da osporenim drugostepenim aktom kao i prvostepenim aktom nisu povrijeđena prava apelantapravo na dom, pravo na imovinu i pravo na jednakost u postupanju. Dalje, sud je istakao da se apelant u tužbi pogrešno pozvao na povredu člana 2. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, obrazlažući da se na primjenu navedenih odredaba mogu osnovano pozivati samo osobe koje su na određenom stanu imale stanarsko pravo, koje im je prestalo poslije 30. aprila 1991. godine, a ne i osobe koje na osnovu zakona nisu ni stekla stanarsko pravo na stanu čiji povrat traže. Kantonalni sud je zaključio da iz dokaza upravnih spisa očigledno proizlazi da apelant na predmetnom stanu, nikada nije stekao stanarsko pravo, s obzirom da se stanarsko pravo u smislu člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima stiče danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
6. Kantonalni sud je obrazložio da odluka o raspodjeli stanova, na koju se pozvao apelant ne predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, nego samo jedan od akata davaoca stana na raspolaganje koji prethodi donošenju punovažnog akta za useljenje u stan, odnosno rješenja o dodjeli stana na korištenje, koji akt se donosi nakon što odluka o raspodjeli stanova postane konačna i pravosnažna. Sud je dalje naveo da, kada bi se odluka Radničkog savjeta i mogla smatrati punovažnim osnovom za zakonito useljenje u stan, u konkretnom slučaju je nesporno da odluka na osnovu koje je predmetni stan dodijeljen apelantu nikada nije postala pravosnažna, jer je u dijelu koji se odnosio na dodjelu predmetnog stana poništena u proceduri njenog preispitivanja u parničnom postupku, navedenom pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banovićima od 1996. godine. Kantonalni sud je ocijenio da odluka o raspodjeli stanova na koju se pozivao apelant ni zbog navedene okolnosti ne bi mogla proizvoditi bilo kakvo pravno dejstvo u odnosu na prava apelanta na predmetnom stanu, sve dok egzistira takva pravosnažna presuda kojom je ta odluka stavljena van snage, a čija pravilnost i zakonitost ne može biti predmet preispitivanja pred organima uprave u upravnom postupku povodom zahtjeva za vraćanje stana, niti u upravnom sporu po predmetnoj tužbi.
7. Kantonalni sud je ocijenio da su u konkretnom predmetu relevantne odredbe člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojim sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove, kao i član 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim je propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva (prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima), imaju pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Kantonalni sud je obrazložio da se sadržina navedenih propisa odnosi na pravo lica koja su napustila svoje domove da se u iste slobodno vrate, odnosno pravo nosioca stanarskog prava na povrat stana koji je koristio. Sud je dalje istakao da je jasno da se navedeni propisi ne odnose na prava bilo kojih drugi lica da se vrate u stanove koje nikada nisu koristili, odnosno koji nikada nisu bili njihov dom, zbog čega takva lica, koja nikada nisu bila u posjedu određenog stana, ne mogu uživati pravnu zaštitu prema navedenim propisima, niti mogu ostvariti pravo na povrat u posjed stana kojeg nikada nisu koristila.
8. Kantonalni sud je zaključio, imajući u vidu stanje dokaza u spisima da se apelant mogao pozivati na primjenu navedenih propisa jedino u postupku za povrat stana u Radničkoj ulici broj 50 u Banovićima, kojeg je koristio sve do 15. maja 1992. godine, ali ne i na povrat stana u UL. Husinskih rudara, jer nikada nije bio u posjedu toga stana. Sud je naveo da je apelant ukoliko je smatrao da su mu, poništenjem odluke Radničkog savjeta, povrijeđena prava utvrđena tom odlukom, zaštitu svojih prava mogao tražiti jedino u redovnom parničnom postupku, a u kojem je i došlo do takvog poništenja. Sud je dalje istakao da, s obzirom da apelant nikada nije stanovao u predmetnom stanu i da mu se po osnovu poništene odluke o raspodjeli stanova ne mogu priznati prava propisana zakonom, predmetni stan se ne može smatrati njegovim domom u smislu odredaba Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, niti sa faktičkog niti sa pravnog aspekta, te zbog odsustva zakonskih prava na predmetnom stanu, isti se ne može smatrati ni imovinom apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud nije prihvatio navode tužbe apelanta o povredi prava na dom i prava na imovinu.
9. Apelant je u apelaciji naveo da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda «jer se odluka ovog suda zasniva na presudi koja je po mišljenju tog suda pravosnažna, iako Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima određuje da su sve administrativne odluke i odluke sudova kojima prestaje stanarsko pravo ništavne (ne proizvode pravno dejstvo)».
10. Apelant je navodeći redoslijed činjenica istakao da je nakon završetka rata podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, dok je odustao od povrata stana u UL. Radnička broj 50 jer se radilo o nužnom smještaju, a povrat se mogao tražiti samo na jednom stanu. Osnovni sud je u Banovićima po prijedlogu Š.Č. i drugih za poništenje odluke Radničkog savjeta donio presudu broj P-910/95 od 9. septembra 1996. godine kojom je naložio RMU «Tito» da izvrši «ponovno bodovanje predlagača i ponovnu raspodjelu stanova, nakon čega je Š.Č. dobio predmetni stan». Apelant smatra da je opravdano očekivao da će dobiti predmetni stan, «jer je odluka o dodjeli stan počivala na već stečenom stanarskom pravu na stanu u Ul. Radnička broj 50, te je opravdano očekivao da će mu biti fizički omogućen ulazak u posjed predmetnog stana».
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. Apelacija je ratione materiae inkompatiblna sa Ustavom:
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud smatra da su u predmetnom postupku Kantonalni sud u upravnom sporu, a organi uprave u upravnom postupku odlučivali, na tri instance, te na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima, prema kojim se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Također je utvrđeno da apelant nikada nije stanovao u predmetnom stanu, te da poništena odluka o raspodjeli stanova nije pravni osnov za zakonito useljenje u stan. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud iscrpno i detaljno analizirao sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore data jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 13. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na poštivanje doma
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao “dom”apelanta u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju “miješanje” u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8 Evropske konvencije.
16. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, odluka broj U-8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
17. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se predmetni stan smatrati domom apelanta, Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno dobio odluku o raspodjeli stanova još u vrijeme kada izgradnja predmetnog stana nije bila okončana. Navedena odluka nije predstavljala punovažan akt za useljenje u stan, nego samo jedan od akata davaoca stana, koji prethodi donošenju punovažnog akta za useljenje u stan, odnosno rješenja o dodjeli stana na korištenje, koje se donosi nakon što odluka o raspodjeli stanova postane konačna i pravosnažna. Međutim, zbog izbijanja ratnih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine i napuštanja Banovića, apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju tog stana niti je ikada u njega uselio, odnosno bio u njegovom posjedu. Imajući to u vidu, proizlazi da apelant, zajedno sa drugim članovima svoga porodičnog domaćinstva, svoje svakodnevne životne aktivnosti nikada nije provodio u predmetnom stanu čiju predaju u posjed traži. Također, navedena odluka o raspodjeli stanova nije postala pravosnažna, jer je poništena u proceduri njenog preispitivanja pravosnažnom presudom nadležnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantov dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Budući da apelant nema «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae nedopustiva u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović