Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/07 (Z. Đ.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Miješanje u pravo na dom
- Povrat stana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 11
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 4
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1776/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 1776/07, rješavajući apelaciju Zorana Đekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Đekića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-U-06-
000-404 od 10. aprila 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona, broj 12-23-759/03 od 12. jula 2006. godine i Rješenja Službe za za opću upravu i stambene poslove općine Zenica, broj 03-23-12-
286/99 od 7. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Đekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa Vukica Marjanović-Suljić advokat iz Zenice podnio je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-U-06-000-404 od 10. aprila 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-23-759/03 od 12. jula 2006. godine i Rješenja Službe za za opću upravu i stambene poslove općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba), broj 03-23-12-286/99 od 7. novembra 2005. godine.
2. Rješenjem Službe, broj 03-23-12-286/99 od 7. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva, broj 12-23-759/03 od 12. jula 2006. godine odbijen je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u ulici Fra Grge Martića broj 17 B/II. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka je utvrđeno da je apelant predmetni stan koristio na osnovu ugovora o izdavanju stana pod zakup, broj 2/52-2 od 18. aprila 1984. godine zaključenog između Države SFRJ-SSNO Vojna pošta 3945-27, kao zakupodavca, i Zonskog štaba TO Zenica, kao zakupoprimca. S obzirom na navedeno, Služba je, uz primjenu člana 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kao i člana 3a istog zakona i člana 11. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99, u daljnjem tekstu: ZOSO), našla da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
3. Apelant je protiv Rješenja Ministarstva, broj 12-23-759/03 od 12. jula 2006. godine, kojim je potvrđeno Rješenje Službe, broj 03-23-12-286/99 od 7. novembra 2005. godine, podnio tužbu Kantonalnom sudu. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-U-06-000-404 od 10. aprila 2007. godine, odbijena je tužba apelanta. U obrazloženju presude je navedeno da je pravilan pravni stav kako prvostepenog organa prilikom odbijanja apelantovog zahtjeva za povrat stana, tako i drugostepenog organa kada je apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni organ u donošenju osporenog rješenja primijenio odredbu člana 4. Zakona o prestanku primjene kojom je uspostavljeno pravo na vraćanje stana u posjed u korist nosioca stanarskog prava, odnosno člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Dalje je navedeno da je odredbom čalan 11. ZOSO izričito propisano da građanin stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, što je izričito navedeno u stavu 1. tog člana, dok je stavom 2. istog člana određeno da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ZOSO koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, to je u konkretnom slučaju nesporno da da je apelant, kao korisnik stana na osnovu ugovora o zakupu zaključenog između više i niže organizacijske strukture njegovih tadašnjih poslodavaca, kao zakupodavca i zakupoprimca, nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu slijedom čega mu ne pripada pravo na povrat tog stana, koje je ustanovljeno upravo u korist nosilaca stanarskog prava. Kantonalni sud je takođe naveo da pozivanje apelanta na povredu prava na dom, te praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao i praksu Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica nije bilo od značaja prilikom rješavanja u predmetnom upravnom sporu, jer se u smislu odredbe člana 1. Zakona o upravnim sporovima odlučuje o zakonitosti akata organa uprave, a osporeni akti su u cijelosti doneseni u skladu sa zakonom, zbog čega za Kantonalni sud nisu postojali razlozi za njihovo poništenje, jer donošenje odluka «po pravičnosti» nije u domenu tog suda i ne proizlazi iz odredbi kojim je regulisan postupak upravnih sporova.
4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama i rješenjima onemogućeno da se vrati u svoj dom i da je povrijeđeno njegovo pravo na poštovanje doma, koje garantuje član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da je 30. aprila 1991. godine bio u faktičkom posjedu spornog stana i da je stanje na taj dan, u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj U 14/00, polazna tačka za sve pravne sporove koji se vode sa ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Nadalje, apelant ističe da su druga lica koja su koristila stanove na osnovu istih ugovora o zakupu kao i on, a koja su podnosila zahtjeve Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, ostvarila svoja prava na vraćanje u posjed svojih prijeratnih stanova.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant osporava navedene odluke upravnih organ i Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma», te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
8. U cilju donošenja zaključka u vezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelantovim domom, Ustavni sud je pošao od svog stava da je jedan od osnovnih ciljeva Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Dakle, apelant je boravio u predmetnom stanu na način od 18. aprila 1984. godine do 1993. godine Ustavni sud smatra prethodni stav primjenjiv na apelantov slučaj budući je apelant napustio sporni stan u vezi sa ratnim sukobom u Bosni i Hercegovini. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
9. Ustavni sud dalje utvrđuje da osporene odluke redovnih sudova nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje apelantovog «doma», jer je tim odlukama apelantu uskraćeno pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li miješanje u apelantovo pravo na dom opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Naime, upravni organi koji su rješavali apelantov zahtjev za povrat stana u posjed, a i Kantonalni sud u postupku kontrole zakonitosti upravnih rješenja, smatrali su da se ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu, s obzirom da na spornom stanu nije imao konstituirano stanarsko pravo jer nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je do miješanja došlo zbog primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima Ovaj Zakon dovoljno precizno i jasno predviđa da pravo na vraćanje u posjed pripada nosiocu stanarskog prava. Međutim, apelant je bio korisnik spornog stana na osnovu zaključenog ugovora o zakupu između Države SFRJ-SSNO Vojna pošta 3945-27, kao zakupodavca, i Zonskog štaba TO Zenica, kao zakupoprimca, iz kojeg nije mogao crpiti stvarno-pravna ovlaštenja vlasničkog karaktera. Dakle, apelant nije imao konstituisano stanarsko pravo na stanu, niti je imao rješenje o korištenju stana, što bi bio minimum pravnih ovlaštenja u odnosu na sporni stan, a na kojima se zasniva osnovanost zahtjeva za povrat stana u posjed (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 418/04, od 22. aprila 2005. godine, “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 40/05). Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti.
10. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na dom, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović