Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-966/07 (M.V.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-966/07

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 966/07, rješavajući apelaciju M.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 131 od 26. decembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-99/00 od 9. marta 2006. godine. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M.V. (u daljnjem tekstu: apelant), na izdržavanju kazne zatvora u KPZ «Foča» Foča, podnio je 27. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 131 od 26. decembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-99/00 od 9. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. jula i 4. decembra 2007. godine, 18. januara i 7. aprila 2008. godine, 9. marta i 14. maja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 31. jula 2007. godine zatraženo da dopuni apelaciju na način da dostavi osporene presude. Apelant je 7. augusta 2007. godine dostavio osporene presude.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 17. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Okružnog suda je 12. novembra 2009. godine zatražena fotokopija dostavnice o uručenju Presude Vrhovnog suda apelantu.

4. Vrhovni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 25. januara i 7. februara 2008. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a 12. novembra 2009. godine dostavio je dokaz o uručenju Presude Vrhovnog suda apelantu.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 17. novembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Okružnog suda broj K-99/00 od 9. marta 2006. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u st. 1. i 2. izreke Presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, lišio života pet civilnih lica, čime je kao saizvršilac počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Republike Srpske – opći dio (u daljnjem tekstu: KZRS - opći dio), te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Pri tome mu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to počevši od 25. decembra 1992. godine do 28. jula 1993. godine. Oštećeni su istom presudom sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak, a apelant je obavezan na isplatu iznosa od 573,60 KM na ime troškova krivičnog postupka i iznosa od 200,00 KM na ime sudskog paušala.

8. Okružni sud je naveo da je, na osnovu provedenih dokaza, došao do činjeničnog utvrđenja da je apelant, zajedno sa za sada nepoznatim licima, učinio radnje kojima je pet lica lišeno života, a pošto se svim izvedenim dokazima isključuje svaka druga mogućnost, zaključio da je apelant, zajedno sa dvojicom za sada nepoznatih vojnika, kao pripadnik VP 7031 Kozarska Dubica, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZRS - opći dio, kako mu je i stavljeno na teret predmetnom optužnicom. Naime, sud je zaključio da je apelantov umišljaj, kako svijest, tako i volja, bio upravljen na lišavanje života lica nesrpske nacionalnosti, i to bošnjačke nacionalnosti, koja su u vrijeme oružanog sukoba na prostorima Bosne i Hercegovine imala status civilnih lica i kao takva bila zaštićena odredbama međunarodnog prava, konkretno Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine. Okružni sud je utvrdio da je apelant postupao kao saizvršilac zajedno sa dvojicom vojnika u pogledu lišavanja života oštećenih, jer je saizvršilaštvo svjesno i voljno zajedničko ostvarenje jednog djela od više učinilaca, te da sâm tok događaja kritičnih dana upućuje na nesumnjiv zaključak da je između apelanta i još dvojice vojnika postojao prethodni dogovor, jer su oni zajedno došli do kuće oštećenog Arifa Memića, zajedno su odveli Aziza Huzeirovića, a narednog dana zajedno su došli do kuće Kasima Halilovića i preduzeli radnje opisane u izreci presude. Okružni sud je nesporno utvrdio da je apelantov umišljaj obuhvatao lišavanje života oštećenih Aziza Huzeirovića, Envera Huzeirovića, Safete Memić, Mine Halilović i Arifa Memića, pa tako se u apelantovim radnjama stječu obilježja predmetnog krivičnog djela. Pri tome i nije bitno ko je izvršio pojedinu radnju lišavanja života, da li apelant ili neko od ostalih vojnika, jer su oni, bez dileme, i bili svjesni svog zajedničkog djelovanja.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prihvatio izjave svjedoka Bekire Memić i Sakiba Memića, jer su ovi svjedoci u bitnim činjenicama ostali dosljedni u interpretaciji predmetnih događaja tokom cijelog ovog postupka, te da, prema mišljenju suda, nema bitnih razlika između iskaza ovih svjedoka, kao i između njihovih iskaza i iskaza svjedoka Kasima Halilovića, koji je Okružni sud u cijelosti prihvatio. Okružni sud je, dalje, naveo da su svjedoci Sakib Memić i Bekira Memić odranije dobro poznavali apelanta, te da su bili kategorični da je 19. oktobra 1992. godine u njihovu kuću došao apelant sa još nekoliko naoružanih lica u uniformi. Te činjenice je potvrdio i sâm apelant na zapisniku o glavnom pretresu od 28. jula 1993. godine, a svjedoci su, također, istakli da je apelant otišao do kuće Aziza Huzeirovića, zatim, da su se apelant, Arif i Aziz Memić vratili u njihovu kuću, a nakon toga, apelant zajedno sa ostalim licima sa kojima je došao odveo je Aziza sa sobom. Tom prilikom apelant je svjedoku Sakibu Memiću rekao da ima naređenje da privede Aziza, da treba da ga ispitaju, a zatim, neposredno prilikom odlaska, rekao mu da pazi na Azizovog sina koji je invalid i da se Aziz neće nikada vratiti. Okružni sud je, dalje, naveo da se od 19. oktobra 1992. godine, tj. od momenta kada je apelant zajedno sa za sada nepoznatim licima odveo Aziza, odvedenom gubi svaki trag i Aziz Huzeirović se vodi kao nestalo lice. Okružni sud je istakao da su svjedoci Bekira i Sakib Memić kategorički tvrdili da je apelant zajedno sa nepoznatim licima odveo Aziza, te da je Sakibu rekao da se Aziz neće nikada vratiti, što upućuje na nesumnjiv zaključak da je apelant zajedno sa N.N. licima odveo Aziza Huzeirovića u nepoznatom pravcu, lišio ga života, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Okružni sud je, dalje, naveo da je 19. oktobra 1992. godine svjedok Sakib Memić ispred svoje kuće čuo tri pucnja, nakon čega je u njegovo dvorište došao apelant i ušao u njegovu kuću, a zatim je ubrzo došao Hazim plačući i govoreći da nema Envera Huzeirovića. Okružni sud je, dalje, naveo da je svjedok siguran da je apelant ubio Envera, jer je apelant, nakon što su se čuli pucnji, došao iz pravca gdje je kasnije pronađeno Enverovo tijelo.

10. Okružni sud je naveo da je i u pogledu radnje opisane u stavu 2. izreke presude svjedokinja Bekira Memić bila kategorična da je kritičnog dana apelant zajedno sa još nekim licima došao u kuću oštećenog Kasima Halilovića. Tu činjenicu je i apelant potvrdio na glavnom pretresu od 28. jula 1993. godine, kao i svjedok Kasim Halilović, mada je on izjavio da nije vidio, niti poznaje apelanta, ali je čuo (kao i svjedok Sakib iz susjedne kuće) Safetu Memić kako govori: «Nemoj, M., i ti imaš svoju djecu.» Okružni sud je naveo da je svjedokinja Bekira Memić dala detaljan opis ovih događaja, jer je ona bila njihov neposredni očevidac. Okružni sud je istakao da se, kada se iskazi ovih svjedoka dovedu u vezu sa objektivnim dokazima, dolazi do zaključka da je apelant na opisani način zajedno sa za sada nepoznatim licima lišio života Aziza Huzeirovića, Envera Huzeirovića, Safetu Memić, Minu Halilović i Arifa Memića. Okružni sud je naveo da je iz zapisnika o vanjskom pregledu leševa, fotodokumentacije, te iz zapisnika o uviđaju i iz iskaza svjedoka na nesumnjiv način utvrdio da su Safeta Memić i Mina Halilović zapaljene i da su njihova tijela potpuno izgorjela, te da su na taj način smrtno stradale.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 131 od 26. decembra 2006. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i po službenoj dužnosti preinačena je presuda Okružnog suda u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako što su apelantove radnje, opisane u izreci presude, pravno kvalificirane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je apelant za to krivično djelo osuđen na kaznu zatvora od 15 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. decembra 1992. do 28. jula 1993. godine i od 9. marta 2006. godine pa dalje. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

12. U odnosu na apelantov žalbeni navod da se iz iskaza svjedoka Bekire i Sakiba Memića moglo zaključiti da su poznata lica sa kojima je on kao saizvršilac počinio krivično djelo, Vrhovni sud je obrazložio da apelant zanemaruje činjenicu da se činjenično utvrđenje ne zasniva samo na iskazima ovih svjedoka kako za radnje koje je on učinio, tako ni za ostale saizvršioce. Sud je zaključio da ostali izvedeni dokazi u međusobnoj vezi sa iskazima navedenih svjedoka, a povezani i sa apelantovom odbranom, daju dovoljno osnova samo za identificiranje apelanta kao jednog od saizvršilaca, a ne i za izvođenje pouzdanog zaključka o tome ko su druga dva saizvršioca. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su iskazi svjedoka, koje je prvostepeni sud ocijenio i prihvatio i na kojima je zasnovao svoju presudu, kritički ocijenjeni, te da određene nepreciznosti, koje su neminovne posmatrane sa vremenske distance, otklonjene njihovim povezivanjem sa drugim prihvaćenim dokazima i da se nisu odrazile na određenost i jasnoću datog obrazloženja, a u krajnjem ishodu, ni na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je apelant na ovakav način postupio suprotno članu 3. stav 1. tačka 1. IV Ženevske konvencije o zaštiti lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine i članu 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol II). Međutim, Vrhovni sud je utvrdio da je Okružni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio Krivični zakon i time počinio povredu Krivičnog zakona, jer je u vrijeme izvršenja krivičnog djela, na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, na snazi bio KZSFRJ, koji se morao primijeniti po principu vremenskog važenja krivičnog zakonodavstva, jer kasnije doneseni zakon nije blaži za apelanta. Ispitujući odluku o kazni koju je apelantu izrekao prvostepeni sud, Vrhovni sud je ocijenio da je ona prestrogo odmjerena. Naime, Vrhovni sud je naveo da su sve okolnosti, otežavajuće i olakšavajuće, koje su od utjecaja na vrstu i visinu kazne, pravilno utvrđene, ali ove okolnosti nisu imale onaj značaj koji im pripada i zbog toga se nisu u potpunosti odrazile na visinu izrečene kazne. Pravilno diferencirane i usaglašene otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, stavljene u okvir zaprijećene kazne zatvora, opredijelile su Vrhovni sud da apelantu izrekne kaznu zatvora od 15 godina, kojom se, prema uvjerenju Vrhovnog suda, može postići svrha kažnjavanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Iako se apelant u navodima apelacije nije eksplicitno pozvao na povredu prava iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, jer se žali da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, što je rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Apelant ističe da sudovi nisu utvrdili činjenice i okolnosti o tome ko je od saizvršilaca počinio predmetni zločin i navodi da je počinilac krivičnog djela Mile Zgonjanin, koji je bio svjedok u predmetnom postupku, protiv kojeg je on podnio krivičnu prijavu za izvršeni zločin. Dalje, apelant ističe da odluka Vrhovnog suda nije odgovorila na žalbene navode i žali se na odluku o krivičnoj sankciji. U dopuni apelacije od 7. augusta 2007. godine, na zahtjev Ustavnog suda, apelant je dostavio osporene presude. Osim toga, apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je ocijenio sve apelantove žalbene navode u mjeri u kojoj to nalaže Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) na koje je sud dao sasvim jasne, određene i potpune odgovore. Sud je, dalje, naveo da je neosnovana i apelantova tvrdnja da su kršenje prava na koje se poziva uzrokovali propusti u činjeničnom utvrđenju, što je imalo kao posljedicu povredu zakona i izricanje kazne. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije, jer je u potpunosti neosnovana.

15. U odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo ističe da su navodi apelacije već isticani u žalbi protiv prvostepene presude, o čemu se Vrhovni sud izjasnio u svojoj presudi. Osim toga, Okružno tužilaštvo je naglasilo da se navodi apelacije odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, što nije u nadležnosti Ustavnog suda. Okružno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90) relevantna odredba glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 142. (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04,115/04,29/07,68/07,119/08, 1/09 i 55/09) relevantne odredbe glase: Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296. [.....] (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.[...]

U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine relevantne odredbe glase:

Član 3.

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu ipripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilicičovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja; (…) U Dopunskom protokolu uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) relevantne odredbe glase: Član 4. – Osnovne garancije (1) Sva lica koja ne uzimaju direktno učešće ili koja su prestala da učestvuju u neprijateljstvima, bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. Ona će u svim prilikama biti humano tretirana, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati da ne smije biti preživjelih. (2) Ne dirajući u načelni karakter navedenih odredaba, sljedeća djela protiv lica spomenutih u stavu 1. jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu: (a) nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne; [...].

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-

Kž-06-000 131 od 26. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantovi navodi se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Postupak pred redovnim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, što je proisteklo iz pogrešne ocjene izvedenih dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

25. U vezi s navedenim standardima pravičnog suđenja i apelantovih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da su izveli pogrešnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 7. ZKPRS). Pri tome, prema članu 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, po principu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud proveo dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci optužbe, svjedoci odbrane, te izvršio uvid u materijalne dokaze, i to: zapisnik o vanjskom pregledu leševa, zapisnik o uviđaju, skicu lica mjesta i fotodokumentaciju. Dalje, Okružni sud je analizirao svaki dokaz posebno i u vezi sa drugim dokazima, u smislu principa slobodne ocjene dokaza, dajući pri tome jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Okružni sud je jasno i određeno obrazložio na kojim iskazima svjedoka i na kojim materijalnim dokazima je zasnovao svoju odluku i iznio razloge zbog kojih te dokaze smatra prihvatljivim i uvjerljivim. Istovremeno, data su jasna obrazloženja zbog čega iskaze svjedoka odbrane smatra neuvjerljivim, subjektivnim i nevjerodostojnim. U pogledu apelantove krivice kao saizvršioca krivičnog djela, dakle, činjenice koju apelant osporava, prvostepeni sud je jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu dokaza u vezi sa apelantovim tvrdnjama da on nije izvršilac krivičnog djela, već drugo lice. Okružni sud je obrazložio da je, nakon provedenog veoma opsežnog dokaznog postupka, na nesumnjiv način utvrdio da je između apelanta i još dvojice vojnika postojao prethodni dogovor, te da je apelant postupao kao saizvršilac zajedno sa dvojicom vojnika u pogledu lišavanja života oštećenih. Okružni sud je, također, obrazložio da je apelantov umišljaj obuhvatao lišavanje života oštećenih Aziza Huzeirovića, Envera Huzeirovića, Safete Memić, Mine Halilović i Arifa Memića, te da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja predmetnog krivičnog djela, pri čemu nije ni bitno ko je izvršio pojedinu radnju lišavanja života oštećenih, da li apelant ili neko od ostalih vojnika, budući da su bili svjesni svog zajedničkog djelovanja. Zaključke Okružnog suda u pogledu ocjene dokaza u cijelosti je prihvatio i Vrhovni sud i u tom pravcu dao jasne logične i uvjerljive razloge. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da odluka Vrhovnog suda nije odgovorila na žalbene navode odbrane. Naprotiv, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto apelantovi žalbeni navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne krivičnopravne stvari.

27. Ustavni sud je utvrdio da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznose navode, činjenice i dokaznu građu. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije u cijelosti su ispoštovani. Sudovi su primijenili relevantne kako procesne, tako i materijalnopravne zakonske odredbe krivičnog zakonodavstva u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka. Štaviše, Ustavni sud ponavlja da nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok primjena relevantnih zakonskih odredaba ne krši ljudska prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, što u apelantovom predmetu nije slučaj.

28. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima o odluci redovnih sudova o krivičnoj sankciji, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je Okružni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe KZRS. Vrhovni sud je istakao da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela na snazi bio Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije, koji se morao primijeniti po principu vremenskog važenja krivičnog zakonodavstva, jer kasnije doneseni KZRS nije blaži za apelanta. Vrhovni sud je obrazložio da je otklonio povredu u pogledu primjene Krivičnog zakona i apelantove radnje pravilno kvalificirao kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ i apelantu izrekao kaznu zatvora od 15 godina. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju presude Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. U vezi sa dopunom apelacije koju je apelant, na zahtjev Ustavnog suda da dostavi osporene presude, podnio 7. augusta 2007. godine, u kojoj je apelant naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelant može u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije, kao i dopune apelacije od 25. jula i 4. decembra 2007. godine, 18. januara i 7. aprila 2008. godine, 9. marta i 14. maja 2009. godine podnesene nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnose se na nove pravne okolnosti, nego se tiču istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud nema osnova da razmatra ove apelantove navode.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi za svoje odluke dali detaljna i jasna obrazloženja, odnosno kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva, ili da izvede svoje dokaze, a pri tome primjena zakona nije bila proizvoljna ni diskriminacijska.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-966/07 (M.V.) | Sudska praksa | Aktio