Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2502/09 (Z. D.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2502/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2502/09, rješavajući zahtjev Zejnebe Delić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zejnebe Delić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zejneba Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 6. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-

001395 od 9. jula 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1140/05 od 5. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.860/99 od 15. jula 2005. godine. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Općinskog suda, broj P-860/99 od 15. jula 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji ili do nekog drugog roka.

2. Presudom Općinskog suda broj P.860/99 od 15. jula 2005. godine, utvrđeno je da je ŠG «Risovac» Bihać (poslije JP «Unsko sanske šum» Bosanska Krupa, u daljnjem tekstu: tužitelj) vlasnik nekretnine u Bihaću, ulica Bosanska broj l6, u poslovnoj stambenoj zgradi tužitelja, koju tužitelj naziva poslovnim protorom, a tužene apelantica i Općina Bihać istu nekretninu nazivaju stanom odnosno stambenim prostorom. Tačkom II dispozitiva presude obavezana je apelantica da predmetnu nekretninu preda u posjed tužitelju, slobodnu od stvari i ljudi, u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Istom presudom, tačkom III, odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je na predmetnoj nekretnini stekla stanarsko pravo. Tačkom IV dispozitiva presude P.860/99, odbačena je protutužba apelantice kojom je tražila da sud utvrdi da je korisnik stana u ulici Bosanska broj l6 do 10. juna 1999. godine bilo Općinsko javno pravobraniteljstvo Bihać na osnovu Odluke komisije za stambena pitanja Skupštine Općine Bihać od 21. februara 1971. godine kao davaoca općinskih stanova na korištenje, a da je prestao 10. juna 1999.godine po rješenju Općine Bihać, broj 3/36-372-765. Nadalje, tačkom V dispozitiva presude sud je odbacio tužbu apelantice da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmeta tendera zaključenog između tužitelja i Brace Kulenović (tuženog po protutužbu apelantice), od 17. decembra 1999. godine pod brojem 40/99, a kojim je tužitelj Braci Kulenoviću prodao poslovni prostor u Bihaću, ulica Bosanska broj l6, u poslovno stambenoj zgradi tužitelja koji je predmet ovog spora. Takom VI presude odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantice da sud izda mjeru osiguranja zabranom zemljišno knjižnom uredu da omogući Kulenović Braci polaganje isprava radi stjecanja prava vlasništva na osnovu Ugovora pod tačkom I ove tužbe, ili da se zabrani Braci Kulenoviću otuđenje ili opterećenje poslovnog prostora pod tačkom I prednjeg Ugovora i ove tužbe do pravomoćnog okončanja parnice. Tačkom VII i VIII presude P.860/99 sud je obavezao apelanticu i Općinu Bihać na plaćanje troškova postupka. obavezana Općina Bihać i apelantica da tužitelju na ime troškova postupka, a tačkom IX sud je oslobodio apelanticu plaćanja sudskih taksi u ovom postupku.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da tuženi izvedenim dokazima nisu uspjeli osporiti vlasništvo tužitelja na spornom prostoru, koji je kao vlasnik upisan u zemljišne knjige i koji se zbog toga smatra vlasnikom sve dok se suprotno ne dokaže, te proizilazi da se apelantica nalazi u posjedu spornog stana bez valjanog pravnog osnova. Sud se pozvao na član 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima FBIH («Službene novine FBiH» broj 6/98) te je obavezao apelanticu da spornu nekretninu preda u posjed vlasniku tj. tužitelju. Općinski sud je zaključio da obziriom da Općina Bihać i apelantica nisu dokazali da je vlasnik spornog prostora Općina Bihać, otpao je pravni interes na strani apelantice za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmeta tendera. Općinski sud je naveo da je članom 54. Zakona o parničnom postupku (u daljenjem tekstu: ZPP) propisano kada se može podnijeti tužba za utvrđenje, što važi i za protivtužbu, te da iz sadržaja protivtužbenog zahtjeva apelantice, navedenog u tački IV izreke presude, vidljivo je da se traži utvrđenje određenih činjenica, što je protivno članu 54. ZPP, pa je temeljem iste zakonske odredbe protivtužbu apelantice u tom dijelu valjalo odbaciti. Općinski sud je dalje naveo da su pretpostavke za izdavanje mjere o osiguranju propisane članom 269. ZPP, i iste moraju biti ispunjenje kumulativno, te da nije utvrdio da su procesne pretpostavke ispunjene u ovoj parnici, pogotovo ona iz tačke l. stav l. član 269. ZPP, pa je Općinski sud odbio prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja.

4. Tuženi Općina Bihać, apelantica i umješač Amir Delić su podnijeli žalbu protiv presude Općinskog suda.

5. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1140/05 od 5. juna 2008. godine, odbačene su žalbe izjavljene protiv prvostepene presude u pogledu odbijanja Brace Kulenovića da mu se nadoknade troškovi postupka do 12.838.10 KM, a žalba apelantice i Amira Delića i u dijelu kojim je apelantica oslobođena plaćanja sudske takse. Stavom II izreke presude Kantonalnog suda djelomično su uvažene žalbe i prvostepena presuda preinačena u pogledu obaveze Općine Bihać i apelantice da Braci Kulenović i tužitelju nadoknade troškove postupka tako što su zahtjevi za naknadu troškova postupka Braci Kulenović i tužitelju odbijeni. Stavom III izreke presude Kantonalni sud je žalbe u preostalom dijelu odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je tačkom IV izreke presude odbacio kao neblagovremenu dopunu žalbe umješača Amira Delića od 22. augusta 2005. godine.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio član 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada je obavezao apelanticu da tužitelju preda u posjed spornu nekretninu, jer su odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari pravilno utvrđene, a to je da je tužitelj dokazao da je on vlasnik nekretnine i da je u posjedu drži apelantica. Kantonalni sud je naveo da prihvata razloge iz kojih prvostepeni sud nije prihvatio valjanim kopije ugovora i odluke o prenosu prava raspolaganja iz 1981. godine. Kantonalni sud je zaključio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio protivtužbeni zahtjev apelantice da sud utvrdi da je apelantica stekla stanarsko pravo na tom stanu, polazeći od zaključka da tužitelj uživa zaštitu svog prava vlasništva u skladu sa Evropskom konvencijom, a ni niko od tuženih nije dokazao da je Općina Bihać vlasnik prostora niti davalac stana na korištenje, a navodi u žalbi nisu doveli u pitanje pravilnost niti zakonitost takve odluke prvostepenog suda. Kantonalni sud je naveo da je prvostepni sud pravilno zaključio na temelju dokaza koje su stranke izvele da prednik tužitelja nije izvršio prenos prava vlasništva sporne nekretnine na Općinu Bihać, kako su to Općina Bihać i apelantica tvrdili, jer niti jedna od ugovornih strana nema o tome nikakvih pismenih isprava što je nelogično, s obzirom da bi se radilo o prometu između pravnih lica, koja o tako važnom dokumentu moraju imati uredne evidencije ukoliko je do prometa došlo. Kantonalni sud je dalje naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu održanom 28. aprila 2005. godine u prisutnosti stranaka, umješača odnosno njihovih punomoćnika i zakonskih zastupnika, a nakon što su prisutni detaljno predložili jasne i konkretne dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi, rješenjem usvojio prijedloge stranaka u pogledu isprava i svjedoka s tim šio je odbio prijedlog radi vještačenja - utvrđenje namjene sporne nekretnine (a za tu odluku je dao razloge - radi se o dokazivanju činjenice koju suprotna strana ne osporava) s tim što stranke nisu prigovorile prijedlozima, pa bez osnova apelantica u žalbi tvrdi da joj je na taj način uskraćen pristup sudu. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odbacio protivtužbu koja se odnosila na utvrđenje da je korisnik stana bilo Općinsko javno pravobranilaštvo, jer se tužbom za utvrđenje ne može tražiti utvrđenje pravno relevantnih činjenica kao što to traži apelantica, jer su činjenice osnov pravnog odnosa i one, ako su sporne, mogu biti predmet dokazivanja u cilju odluke o spornom pravnom odnosu, ali same po sebi ne mogu biti predmet odlučivanja. Takođe, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ne može radi zaštite stanarskog prava odnosno prava vlasništva (za koje tvrdi da joj pripada na spornoj nekretnini) pobijati pravni posao između trećih lica samo zato što smatra da je predmet ugovora njeno vlasništvo, odnosno stanarsko pravo.

7. Apelantica, Općina Bihać i Amir Delić izjavili su reviziju protiv drugostepene presude. Vrhovni sud donio je presudu broj 070-0-Rev-08-001395 od 9. jula 2009. godine, kojom je revizije odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi izveli pravilan pravni zaključak da je tužitelj vlasnik sporne nekretnine, koje pravo mu tuženi i umješač na strani tuženih predloženim i izvedenim dokazima nisu s uspjehom osporili, a da je apelantica nezakonit posjednik sporne nekretnine, te su pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada su obavezali apelanticu da preda u posjed tužitelju spornu nekretninu. Vrhovni sud je stoga smatrao neosnovanim paušalni revizijski navodi tužene Općine Bihać da nižestepeni sudovi na konkretan slučaj nisu primijenili odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Zakona o prometu zemljišta i zgrada, Zakona o svojini na dijelovima zgrada, Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i prostorijama, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenoj svojini, Zakona o stambenim odnosima, Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o ovjeravanju potpisa, prepisa i rukopisa i Uputstva za izvršenje tog zakona i Zakona o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe. Vrhovni sud je naveo da ne stoji revizijski prigovor umješača na strani tuženih da je apelantica stanarsko pravo na spornoj nekretnini stekla na osnovu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/74, 12/87, Ustavni sud SFRJ U-409/87 i 213/88, «Službeni list SRBiH» broj 36/89, Ustavni sud BiH U-174/90 i «Službeni list RBiH» broj 2/93), jer pod pretpostavkom da je sporna nekretnina zaista predstavljala stan, apelantica bi mogla steći stanarsko pravo na stanu u skladu sa tom zakonskom odredbom (član 5.) da joj je stan na korištenje dao davalac stana na korištenje, a to je u konkretnom slučaju tužitelj. Vrhovni sud je dalje naveo da tuženi i umješač na strani tuženih u toku postupka nisu dokazali da je tužitelj u skladu sa članom 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ugovorom u pismenoj formi svoje pravo davanja stana na korištenje (pod uslovom da se radi o stanu), prenio na tuženu Općinu Bihać. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, apelantica na osnovu rješenja o dodjeli stana koje nije doneseno od strane davaoca stana na korištenje, nije mogla u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima steći stanarsko pravo na stanu. Vrhovni sud je zaključio da ne stoje ni revizijski prigovor iz revizije apelantice da je ona stanarsko pravo na spornoj nekretnini stekla na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer je nesporna činjenica da se apelantica u spornu nekretninu uselila 1999. godine, a njen vlasnik je 17. decembra 1999. godine podnio tužbu za njeno iseljenje, pa dakle nije protekao rok od 8 godina od useljenja do podizanja tužbe za predaju u posjed predmetne nekretnine vlasniku, protekom kog roka bi apelantica, uz ispunjenje i drugih uslova, mogla eventualno u skladu sa tom zakonskom odredbom steći stanarsko pravo na spornoj nekretnini. Vrhovni sud je istaknuo da, pored toga, nakon 6. decembra 2000. godine, u skladu sa članom 46. b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07) ne može se po toj zakonskoj odredbi sticati stanarsko pravo. Vrhovni sud je, iz gore navedenih razloga (da se apelantica u istu uselila bez rješenja tužitelja, koji je odmah po saznanju da se ista uselila u spornu nekretninu podnio tužbu za predaju u posjed te nekretnine), zaključio da se sporna nekretnina ne može smatrati apelanticinim domom u skladu sa članom 8. Evropske konvencije, pa joj ni po tom osnovu ne pripada pravo na pravnu zaštitu.

8. Na prijedlog tužitelja, Općinski sud je donio rješenje o izvršenju, broj 017-0-I-08-002257 od 4. septembra 2008. godine, kojim je dozvolio izvršenje pobijane presuda Općinskog suda.

9. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je osporenom odlukom Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, pogrešno tumačeći odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, što je dovelo do povrede njenih prava na pravično suđenje. Apelantica navodi da Vrhovni sud u svojoj odluci uopće ne tretira niti spominje njen ugovor o korištenju stana, pa se stiče pogrešan dojam, da je u sporni stan uselila bez ugovora o korištenju stana, kao pravnog temelja za zakonito korištenje stana. Apelantica smatra da je navedenim postupkom Vrhovni sud onemogućio je u ostvarivanju prava na pristup sudu. Apelantica smatra pogrešnim navode Vrhovnog suda da za njeno zakonito korištenje stana i sticanje stanarskog prava nisu ispunjeni uslovi propisani članom 11. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica navodi da je u sporni stan uselila na osnovu Ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana i da je njeno useljenje u stan zakonito, sukladno članu 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a stanarsko pravo stečeno danom zakonitog useljenja u stan sukladno, članu 11. stav 1. navedenog Zakona. Apelantica smatra da su svojim odlukama nižestepeni sudovi povrijedili njena ustavna prava, a da je primjena zakona bila proizvoljna i diskriminatorska, čime je došlo do povrede njenih procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.). Apelantica navodi da s obzirom da predmetni stan koristi na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog sa preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, da stanarsko pravo ima u kontinuitetu od 40 godina (jer je bila nosilac stanarskog prava na drugom stanu, dok joj predmetni stan nije dodijeljen na korištenje), te da nema drugog doma osim ovog. Apelantica navodi povredu materijalnog prava koju su počinili nižestepeni sudovi i detaljno je obrazlaže. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje pobijane presude Općinskog suda, s obzirom da je ona penzionerka s bolesnim djetetom, da će biti izbačeni iz predmetnog stana, nakon čega će tužitelj stan predati kupcu, koji će ga preurediti u poslovni prostor.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

12. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud ukazuje da je apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere navela da je penzioner da ima 77. godina i narušenog je zdravlja, koje bi se još više pogoršalo iseljenjem iz stana, a pogotovo bi pogoršalo ionako slobo zdravlje njene kćerke koja je 100% invalid I kategorije, nepokretna, trajno vezana za postelju, i za ljekarsku pomoć i njegu drugog lica. Apelantica navodi da bi izvršenjem pravosnažne presude za njih mogle nastati neotklonjive štetne posljedice.

14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je stanje apelantice izuzetno teško, ali smatra da apelantica ne nudi razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna a prethodno ispitana od strane suda, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2502/09 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio