Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3594/08 («Škebić Company» d.o.o. Teslić)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3594/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-3594/08, rješavajući zahtjev «Škebić Company» d.o.o. Teslić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev «Škebić Company» d.o.o. Teslić, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. «Škebić Company» d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Siniša Đorđević advokat iz Doboja, podnio je 14. novembra 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 511 od 9. aprila 2008. godine. Apelant je, također, zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi odložio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 511 od 9. aprila 2008. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelant je 27. novembra 2008. godine dopunio apelaciju a 6. aprila 2009. godine urgirao je rješavanje o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

2. Osnovni sud u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je postupajući po tužbi ODP «KTK Alhos» A.D. Sokolac (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv «KTK» Visoko (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta, radi poništenja ugovora, donio presudu broj Ps-4/02 od 12. novembra 2002. godine, potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) kojom je odbio tužiteljev zahtjev. Tužitelj je zahtjevom opredijeljenim u toku postupka tražio da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor zaključen 19. juna 2001. godine između prvotuženog i apelanta ništav, pa da se shodno tome apelant obaveže da tužitelju preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor površine 84,33 m2 u Tesliću (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Apelant je osporio postavljeni zahtjev i istakao da je prostor kupio od prvotuženog kao vlasnika u zakonitom postupku.

3. Osnovni sud je nakon ocjene dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio nespornu činjenicu koja se tiče vlasništva predmetnog poslovnog prostora i to da ga je kupio prvotuženi na osnovu Ugovora o udruživanju sredstava radi kupovine poslovnog prostora sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić od 27. septembra 1985. godine. Nesporna je činjenica, kako je dalje navedeno u presudi, da je prvotuženi taj isti poslovni prostor prodao apelantu, što je sud utvrdio na osnovu Ugovora o kupoprodaji broj Ov. 2779/01 od 29. juna 2001. godine, a pravnu valjanost navedenog ugovora potvrdio je Republički javni pravobranilac. Sporno je među strankama, kako je istakao Osnovni sud, da li je tužitelj aktivno legitimisan za podnošenje tužbe i da li se u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji vlasnikom treba smatrati prvotuženi ili tužitelj. Tužitelj je smatrao, kako je dalje u obrazloženju navedeno, da je poslovni prostor u trenutku prodaje bio njegovo vlasništvo jer to proizilazi iz odredaba Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH» br. 14/98; u dajnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) kojim je propisano izričito pravo entiteta da privatizitraju preduzeća koja su smještena na njihovom teritoriju. Osnovni sud je ocijenio da tužitelj nije postao vlasnik temeljem navedenog Zakona, budući da se u Republici Srpskoj kao važeće materijalno pravo i dalje primijenjuje Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u kojem su jasno navedeni načini sticanja svojine. Ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora ne može smatrati ništavim, kako prema odredbama Zakona o prometu nepokretnosti tako ni prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je tužiteljev zahtjev odbijen.

4. Okružni sud je presudom broj Pž-111/03 od 17. januara 2005. godine tužiteljevu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud u postupku koji je predhodio donošenju presude, pravilno i potpuno raspravio sve pravno relevantne činjenice koje su od uticaja na ishod postupka, dajući u obrazloženju dovoljne i valjane činjenične i pravne razloge koje je u cijelosti kao pravilne prihvatio drugostepeni sud. Prvostepeni sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka, ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i kako je istakao Okružni sud, pravilno izveo zaključak o odlučnoj činjenici da je prvotuženi imao pravo prodati poslovni prostor, da je prodaja izvršena na način i u postupku koji je regulisan Zakonom o prometu nepokretnosti zbog čega se ugovor o kuporodaji kojeg su zaključili prvotuženi i apelant ne može smatrati ništavim.

5. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 511 od 9. aprila 2008. godine kojom je reviziju uvažio, presudu Okružnog suda broj Pž-111/03 od 17. januara 2005. godine preinačio tako što je tužiteljevu žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i presudio tako što je utvrđeno da je Ugovor o prodaji od 19. juna 2001. godine zaključen između prvotuženog i apelanta ništav. Apelant je istom presudom obavezan da tužitelju preda u posjed predmetni poslovni prostor slobodan od ljudi i stvari.

6. Vrhovni sud je ocijenio da je revizija osnovana jer je prednik prvotuženog stekao pravo raspolaganja a ne pravo privatnog vlasništva nad poslovnim prostorom kojeg je prvotuženi prodao. U vrijeme zaključenja Ugovora o udruživanju sredstava od 27. septembra 1985. godine bio je na snazi Zakon o udruženom radu iz čijih odredaba se mogao izvesti zaključak da su sporne poslovne prostorije bile u društvenoj svojini. Tek je Zakonom o društvenom kapitalu («Službeni list SFRJ» br. 84/89 i 46/90) omogućena transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj svojini. Nije sporno, kako je dalje naveo Vrhovni sud, da je prednik tužitelja sa sjedištem u Sokocu osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske. Tužitelj je kao Osnovno državno preduzeće upisan u sudski registar Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu. Pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može se po ocjeni Vrhovnog suda rješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom odnosno kasnije državnom vlasništvu, dakle od procesa privatizacije. Zakonom o privatizaciji, kako je dalje navedeno, priznato je pravo entitetu da izvrši privatizaciju preduzeća koja nisu u privatnom vlasništvu, na svojoj teritoriji. Vrhovni sud je zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor kojeg su zaključili prvotuženi i apelant 19. juna 2001. godine suprotan Zakonu o privatizaciji koji je u konkretnoj situaciji lex specialis i koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, pa stoga i ništav. Utvrđenjem ništavosti proizašao je zaključak da je drugi tužiteljev zahtjev prema kojem mu apelant treba vratiti u posjed predmetni poslovni prostor osnovan, jer su posljedice takve kao da ugovora nema. Nižestepeni sudovi su, kako je zaključio Vrhovni sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenili materijalno pravo.

7. Tužitelj je Osnovnom sudu 25. novembra 2008. godine podnio prijedlog za izvršenje presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 511 od 9. aprila 2008. godine protiv apelanta kao izvršenika. Osnovni sud je rješenjem broj 87 0 Ip 002472 Ip od 3. marta 2009. godine dozvolio predloženo izvršenje, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 87 0 Ip 002472 09 Pž od 18. novembra b2009. godine.

8. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke. Apelant smatra očigledno proizvoljnim tumačenje odredbe člana 2. Zakona o privatizaciji od strane Vrhovnog suda, a koja odredba se, prema njegovom mišljenju, ne može primjenjivati kao lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i Zakon o preduzećima. Takođe je istakao da je Vrhovni sud u sličnoj situaciji, u predmetu broj 118-0-Rev-06-000 641 od 29. aprila 2008. godine postupio drugačije upuštajaći se u ocjenu pravnog sljedništva tužitelja, pa prema tome i prava stečenog na osnovu Zakona o preduzećima. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je naveo da bi izvršenjem pobijane presude Vrhovnog suda i predajom u posjed poslovnog prostora tužitelju za njega nastupila nenadoknadiva šteta, jer je poslovni prostor kupio u zakonito provedenom postupku a zatim je uložio ogromna novčana sredstva za sanaciju i izmirenje poreskih obaveza.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud ukazuje da je apelant kao razlog za donošenje privremene mjere naveo da je poslovni prostor koji će biti predmet izvršenja kupio u zakonito provedenom postupku i da bi predajom u posjed tužitelju za njega nastala nenadoknadiva šteta budući da je u prostor uložio ogromna novčana sredstva.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna a prethodno ispitana od strane suda, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnih apelacija.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3594/08 («Škebić Company» d.o.o… | Sudska praksa | Aktio