Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3731/09 (M.S.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3731/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-3731/09, rješavajući zahtjev M.S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M.S. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mili Antonić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 71 0 K 011206 09 KŽ od 29. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 71 0 K 011206 07 K od 29. aprila 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011206 07 K od 29. aprila 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 K 011206 09 Kž od 29. septembra 2009. godine, apelant, Milivoj Stanković i Milorad Vujmilović oglašeni su krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS-a) pa su na osnovu istog zakonskog propisa uz primjenu odredbe člana 38. KZ-a RS-a osuđeni i to: apelant na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, a optuženi Milivoj Stanković i Milorad Vujmilović na kaznu zatvora u trajanju od po 8 mjeseci. Na osnoviu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS-a) optuženi su obavezani da na ime troškova krivičnog postupka plate po 200,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, a oštećeni su na osnovu člana 108. stav 3. ZKP-a RS-a sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak.

3. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je 18. novembra 2009. godine došao u posjed notarski obrađene izjave koja je dokaz da je na štetu apelanta od strane suda došlo do povrede prava na pravično suđenje jer su osuđena lica koja nisu imala nikakve veze sa štetnim događajem osim što su bili prisutni istom bez uzimanja učešća. Po mišljenju apelanta sud je bio u obavezi da kao nespornu i van razumne sumnje utvrdi činjenicu da li su tada osumnjičeni, a sada optuženi stvarno i počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Navodi da su on i ostali optuženi u konkretnom predmetu mogli učestvovati isključivo u svojstvu svjedoka ali su zbog propusta suda i neprimjene načela in dubio pro reo došli u situaciju da budu pravosnažno osuđeni za krivično djelo koje stvarno nisu počinili. U prilog donošenju privremene mjere navodi da bi izvršenjem kazne zatvora došlo do još veće štete kako za apelanta tako i za Republiku Srpsku koja bi apelantu i drugim osuđenim licima morala naknaditi svu štetu zbog lišenja slobode na osnovu nezakonito donesene odluke.

4. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

5. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

6. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

7. Razlozi i dokazi koje je apelant dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog u domaćem pravnom sistemu u interesu stranaka ili radi pravilnog vođenja postupka u smislu člana 77. stav1. Pravila Ustavnog suda. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

8. U konkretnom slučaju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3731/09 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio