Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3745/09 (A. A. H.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3745/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3745/09, rješavajući zahtjev Ammara Al Hanchia za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ammara Al Hanchia za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ammar Al Hanchi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Kadrija Kolić advokat iz Ilidže, Sarajevo i organizacija «Vaša prava BiH» iz Sarajeva podnio je 3. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-410/09 od 10. novembra 2009. godine i protiv rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-34-7/09 od 21. augusta 2009. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3745/09.
2. Apelant je, također, 3. decembra 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj U-397/09 od 10. novembra 2009. godine i rješenja Ministarstva broj UP-1-
07/1-41-1-34-5/09 od 7. augusta 2009. godine koja je registrirana pod brojem AP 3746/09
3. Osim toga, apelant je 3. decembra 2009. godine podnio i apelaciju protiv presude Suda BiH broj U-313/09 od 10. novembra 2009. godine i rješenja Ministarstva-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.13-07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine koja je registrirana pod brojem AP 3747/09.
4. Apelant je zatim 14. decembra 2009. godine podnio i apelaciju protiv presude Suda BiH broj U-596/09 od 2. decembra 2009. godine koja je registrirana pod brojem AP 3907/09.
5. Apelant je 25. decembra 2009. godine podnio i apelaciju protiv presude Suda BiH broj U-628/09 od 21. decembra 2009. godine koja je registrirana pod brojem AP 4084/09.
6. Nakon toga, apelant je Ustavnom sudu 30. decembra 2009. godine podnio i apelaciju protiv presude Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj Uvl-393/09 od 28. decembra 2009. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH broj U-397/09 od 10. novembra 2009. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4152/09.
7. Apelant je, također, uz svih šest apelacija podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja rješenja Ministarstva-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.13-07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u Bosni i Hercegovini u periodu od pet godina do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelacijama.
8. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno šest apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova i kako je u svih šest apelacija traženo donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje istog rješenja Ministarstva-Službe za poslove sa strancima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3745/09. Spojene su apelacije AP 3745/09, AP 3756/09, AP 3747/09, AP 3907/09, AP 4084/09 i AP 4152/09.
9. Rješenjem Ministarstva-Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.13-07.3-
203/09 od 19. maja 2009. godine apelantu je, shodno odredbama člana 88. stav 1. tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08-u daljnjem tekstu: Zakon) izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH u trajanju od pet godina i apelantu naloženo da u roku od 15 dana po prijemu konačne odluke dobrovoljno napusti teritoriju BiH pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant državljanin Tunisa, bez identifikacionih dokumenata, oženjem državljankom BiH sa kojom ima dvoje djece. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je apelant u toku postupka saslušan i da je u postupku utvrđeno da na teritoriji BiH boravi od rata odnosno od 1994. godine kada je došao u BiH i pridružio se odredu El Mudžahid, da mu je od rješenjem FMUP-a oduzeto državljanstvo BiH, ali da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj U-936/02 od 16. oktobra 2003. godine uvažena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku F MUP je donio zaključak broj 05/1-1-1-13-4-17 od 24. septembra 2004. godine kojim je postupak oduzimanja državljanstva apelantu obustavljen jer je naknadno utvrđeno da apelant nikada nije ni stekao državljanstvo BiH već da je pod brojem rješenja pod kojim je apelant primljen u državljanstvo BiH evidentirana druga osoba, te da su i ostala rješenja koja su donesena na osnovu navedenog i koja su za apelanta proizvodila pravne posljedice, donesena nezakonito. Nadalje, u postupku je utvrđeno da apelant, iako je znao da ilegalno boravi u BiH, nikada nije zatražio niti ostvario pravo na boravak u smislu člana 60. Zakona, te da je na osnovu uvida u akt Obavještajno-sigurnosne agencije prvostepeni organ utvrdio da je apelant «predstavlja prijetnju za javni red i nacionalnu sigurnost BiH». S tim u vezi, Ministarstvo je zaključilo da su ispunjeni svi uvjeti iz člana 88. stav 1. tačka h. Zakona za protjerivanje stranog državljanina.
10. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj UP-2-06-07-2-93/09 od 22. juna 2009. godine žalbu odbilo u potpunosti prihvatajući razloge navedene u prvostepenom rješenju.
11. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo spor pred Sudom BiH koji je presudom broj U-313/09 od 10. novembra 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da, kako je nesporno utvrđeno da je apelant stranac koji nezakonito boravi na teritoriji BiH, da po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak, te da je apelant lice na koje se primjenjuje član 88. stav 1. tačka h. Zakona, njegovo udaljavanje sa teritorije BiH je u potpunosti opravdano.Osim toga, Sud BiH je naveo da je nesporno da je aplant oženjen državljankom BiH sa kojom ima dvoje maloljetne djece koji su državljani BiH. Međutim, Sud BiH je istako da sama činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da apelant automatski ima pravo na privremeni boravak jer se to pravo može ostvariti jedino na način i pod uslovima koji su propisani Zakonom, budući da činjenica postojanja braka ne predstavlja bezuslovno pravo na boravak u BiH. S tim u vezi Sud BiH je naveo da je protjerivanje apelanta sa teritoriji BiH opravdano i sa aspekta člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kojim je propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je to miješanje u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti.
12. Nakon toga, apelantu je rješenjem Ministarstva-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.4-07.3-163/09 od 24. aprila 2009. godine određena mjera stavljanja pod nadzor za period od 24. aprila 2009. godine do 23. maja 2009. godine i apelant je smješten u Ustanovu za prihvat stranaca-Imigracioni centar Istočno Sarajevo. Navedeni nadzor je apelantu produžavan rješenjima za period od 24. maja 2009. godine do 22. juna 2009. godine, od 23. juna 2009. godine do 23. jula 2009. godine, od 24. juna 2009. godine do 23. augusta 2009. godine, od 24. augusta 2009. godine do 21. novembra 2009. godine, od 22. novembra 2009. godine do 22. decembra 2009. godine i od 23. decembra 2009. godine do 22. januara 2010. godine jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH, te da bi se osiguralo izvršenje rješenja o protjerivanju.
13. U međuvremenu, apelant je 24. jula 2009. godine podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-34-5/09 od 7. augusta 2009. godine odbijen i naloženo apelantu da u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja dobrovoljno napusti teritoriju BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predmetni zahtjev podnesen nakon odluke o protjerivanju čime je apelant očigledno pokušao zloupotrijebiti postupak i steći međunarodnu zaštitu te da su se s tim u vezi stekli svi uvjeti za primjenu člana 110. Zakona kojim je propisano da se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija kao neosnovan u slučaju ako se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka za sticanje međunarodne zaštite u BiH i ako se zahtjev podnese s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH a zahtjev se mogao ranije podnijeti. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo spor pred Sudom BiH koji je presudom broj U-397/09 od 10. novembra 2009. godine tužbu odbio jer je utvrdio da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene Zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja tog rješenja.
14. Apelant je, također, Apelacionom vijeću podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH. Apelaciono vijeće je presudom broj Uvl-393/09 od 28. decembra 2009. godine navedeni zahtjev odbilo. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da je nakon provedenog postupka utvrdilo da osporenom presudom nisu povrijeđene odredbe zakona BiH niti su učinjene povrede pravila vođenja postupka u postupku pred upravnim organom koji je prethodio donošenju osporene presude Suda BiH, te da je s tim u vezi zahtjev za preispitivanje predmetne presude neosnovan.
15. Osim toga, rješenjem Ministarstva-Sektor za azil broj UP-1-07/1-41-1-34-7/09 od 21. augusta 2009. godine apelantu je ograničeno kretanje na period od 90 dana počev od 24. augusta 2009. godine i to zabranom kretanja izvan prostora Ustanove za prihvat stranaca-Imigracioni centar Istočno Sarajevo. Kao razlog za donošenje ovog rješenja Ministarstvo-Sektor za azil je navelo da je odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i što je u takvim slučajevima članom 114. stav 1. tačka c. propisana obaveza ograničavanja kretanja. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo spor pred Sudom BiH koji je presudom broj U-410/09 od 10. novembra 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da tužbeni navodi koji su vezani za pitanje obmane ili zloupotrebe postupka kod zahtjeva za međunarodnu zaštitu te da apelant nije lice koje predstavlja prijetnju redu ili nacionalnoj sigurnosti BiH kod predmeta stavljanja tužitelja pod nadzor, ne predstavljaju relevantne navode za rješavanje konkretnog upravnog spora i da se odnose na odluke donesene u drugim postupcima za koje su predviđeni posebni pravni lijekovi. Ovo stoga, jer po navodima Suda BiH, potencijalna prijetnja po nacionalnu sigurnost nije bila razlog izricanja mjere ograničenja kretanja već je to samo konstatacija u uvodnom dijelu obrazloženja budući da se u tom dijelu nadležni organ osvrtao na period ranijeg boravka apelanta u BiH.
16. Nadalje, apelant je pred Sudom BiH tužbom pokrenuo spor protiv rješenja Ministarstva-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-11/09 od 20. novembra 2009. godine kojim mu je produžen nadzor, između ostalog, i zbog osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i sa zahtjevom za odlaganje izvršenja rješenja o protjerivanju broj UP-1/19.4.13-07.3-
203/09 od 19. maja 2009. godine. Sud BiH je presudom broj U-596/09 od 2. decembra 2009. godine tužbu protiv rješenja broj UP-1/19.5-07.3-11/09 od 20. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu, dok je zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja o protjerivanju broj UP-1/19.4.13-07.3-
203/09 od 19. maja 2009. godine odbacio kao nedopušten. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da iz činjenica predmeta proizlazi da je rješenje o stavljanju pod nadzor apelanta zakonito budući da je nesporno utvrđeno da je on stranac koji nezakonito boravi na teritoriji BiH jer nema konačno regulirano pitanje boravka u BiH, te da su neosnovani i paušalni svi tužbeni navodi apelanta vezani za povredu njegovih, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom zagarantovanih prava. U vezi sa apelantovim zahtjevom za odlaganje izvršenja rješenja o protjerivanju Sud BiH je naveo da je predmetni zahtjev nedopušten iz razloga što je predmetni upravni akt čije je odlaganje apelant tražio donesen u drugom postupku i jer nije predmet pokrenutog upravnog spora.
17. Osim toga, apelant je pred Sudom BiH pokrenuo i upravni spor protiv rješenja Ministarstva-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-11-2/09 od 14. decembra 2009. godine kojim mu je produženo ograničenje kretanja i nadzor, između ostalog, i zbog osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju broj UP-1/19.4.13-07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine. Sud BiH je presudom broj U-628/09 od 21. decembra 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je Sud BiH utvrdio da iz podataka u spisu kao i iz navoda apelanta proizlazi da nije došlo do bitne izmijene okolnosti zbog kojih je apelatnu određeno stavljanje pod nadzor te da još uvijek postoje razlozi iz člana 99. stav 2. tač. a) i b) Zakona za apelantovo stavljanje pod nadzor, niti je apelant u tužbi ponudio dokaze koji bi upućivali na zaključak da su se bitno promijenile okolnosti zbog kojih je aplenat stavljen pod nadzor. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava te je tužbu apelatna odbio.
18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom i porodicu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama da nije državljanin BiH i da nije ranije podnosio zahtjev za međunarodnu zaštitu jer je on to učinio još 2004. godine kada je UNHCR-u koji je tada bio nadležan za pitanje azila, uputio predmetni zahtjev o kome se UNHCR nikada nije izjasnio. Osim toga, apelant tvrdi da mu nikada nije omogućeno da se izjasni o svim okolnostima bitnim za njegov slučaj. S tim u vezi apelant smatra da je u njegovom slučaju pogrešno primjenjeno i materijalno pravo. Nadalje, apelant smatra da bi njegovim protjerivanjem iz BiH u Tunis kao zemlju njegovog porijekla bio izložen torturama i zlostavljanju i pri tom se poziva na slučaj Bedrudina Feršišija koji je, navodno, nakon deportacije iz BiH izložen «neviđenoj torturi u Tunisu i dan danas se nalazi u zatvoru». Također apelant ukazuje na slučaj Semi Ben Khemais Essida koji je, kako navodi, u odsustvu osuđen na kaznu zatvora «preko 100 godina» zbog terorizma a da su mu u ponovljenom postupku bile izrečene dvije kazne zatvora i to u trajanju od 11 i od osam godina. Osim toga, apelant smatra da bi njegovom deportacijom došlo do razbijanja njegove porodice i uskaćivanja prava na porodicu i zajednički život njegovoj djeci i supruzi, koji su BiH državljani.
19. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
21. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
22. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
23. U konkretnom slučaju apelant nije dostavio dokaze koji bi išli u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica, koji su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, ukoliko bi bio protjeran iz Bosne i Hercegovine. Apelant je, između ostalog, naveo da bi njegovim izručenjem u Tunis bilo ugroženo, između ostalih i njegovo pravo na dom, privatni i porodični životi i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti ali takve navode nije potvrdio adekvatnim dokazima. Osim toga, iz priložene dokumentacije i spisa predmeta Ustavni sud ne može zaključiti zašto apelant smatra da bi njegovim protjerivanjem iz Bosne i Hercegovine došlo do nastupanja nenadoknadivih posljedica dok se ne okonča postupak o apelaciji. Informacija o stanju u kojem se nalazi Bedrudin Feršiši koji je također deportovan iz BiH i koji se od deportacije nalazi u zatvoru u Tunisu, a koju je apelant dostavio Ustavnom sudu i na koju se poziva kao dokaz za svoje tvrdnje, sama po sebi ne može predstavljati dovoljan osnov za zaključak da bi eventualnim izručenjem i apelant postao žrtva kršenja ljudskih prava. Apelant dakle, nije na vjerodostojan način dokazao da bi on lično bio izložen riziku kršenja navedenih ljudskih prava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni i neosnovani.
24. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
25. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović