Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3892/09 (M. S. iz Laktaša)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3892/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-3892/09, rješavajući zahtjev Milana Stankovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milana Stankovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Stanković iz Laktaša (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banja Luke, podnio je 9. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 012133 09 Kž 4 od 29. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 012133 01 K od 7. jula 2008. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, navodeći da bi njegovo upućivanje na izdržavanje kazne po ovako, očigledno nezakonitoj presudi, dovelo do još veće povrede prava na slobodu, pa da, s obzirom na dužinu trajanja postupka pred Ustavnim sudom (u toku kojeg bi vjerovatno izdržao zatvorsku kaznu) predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će narediti odlaganje izvršenja kazne do okončanja postupka po njegovoj apelaciji.
2. Osnovni sud je presudom broj 71 0 K 012133 01 K od 7. jula 2008. godine apelanta oglasio krivim za krivičo djelo ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio (u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS), te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U dokaznom postupku na glavnom pretresu sud je saslušao oštećenog u svojstvu svjedoka, vještaka psihijatrijske struke, te uz saglasnost stranaka, pročitao iskaze osam svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka psihijatrijske struke od 18. oktoba 2000. godine, nalaz o vještačenju vatrenog oružja, te tragova barutnih čestica, nalaz o vještačenju alkohola u krvi za oštećenog i apelanta, zapisnik o uviđaju sa lica mjesta, nalaz o rekonstrukciji događaja. Na temelju provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je apelant, nakon verbalnog konflikta sa oštećenim u svom lokalu, otišao do svoje kuće da bi uzeo pištolj sa namjerom da se obručana sa oštećenim. Nadalje, utvrđeno je da je apelant ispred svog lokala, bez ikakvog povoda od strane oštećenog, prijeteći mu da će ga ubiti, ispalio tri hica, a što je utvrđeno na osnovu zapisnika o uviđaju na licu mjesta i izjava dva svedoka, od kojih su dva pogodila oštećenog nanijevši mu teške tjelesne povrede. Sud je na temelju izjava tri svjedoka očevica ocijenio neprihvatljivom apelantovu tvrdnju da je kod sebe cijelo vrijeme imao pištolj i da ga nije imao namjeru koristiti. Apealnt je u toku postupka u više navata mjenjao svoj iskaz na okolnosti kako se odigrao kritični događaj pred lokalom, dok je oštećeni u toku cijelog postupka osato dosljedan svom prvobitnom iskazu, kojem je sud i poklonio vjeru s obzirom da je bio saglasan sa iskazima trojice svjedoka, te sa objektivnim dokazima provedenim u toku postupka. Nadalje, na temelju objektivnih dokaza utvrđeno je i mjesto sa kojeg je apelant pucao u oštećenog, odnosno da je između oštećenog i apelanta postojala razdaljina od 10 metara, pa je u vezi sa drugim provedenim dokazima, zaključeno da oštećeni nije davao povod za napad, odnosno da su neosnovani navodi odbrane da je apelant pucao u nužnoj odbrani. U pogledu apelantove sposobnosti da upravlja svojim postupcima, te procjene da li se kritične prilike nalazio u stanju jake razdraženosti sud je zaključio, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka pshijatra, da je kod apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela sposobnost da shvati značaj djela i mogućnost da upravlja postupcima bile smanjene, ali ne bitno. Ovaj nalaz sud je cijenio i u odnosu na utvrđene činjenice da je od verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog u lokalu pa do kritičnog događaja proteklo 15 minuta, da je apelant, nakon što se vratio sa pištoljem, bez stvarnog povoda, ponovo započeo sukob sa oštećenim, da je nakon ranjavanja oštećenog od prisutnih u kafani zatražio da ga stave u njegov auto i nakon toga ga odvezao u bolnicu. Na temelju provedenih dokaza sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti ni institut prekoračenja nužne odbrane jer je očigledno da nije predstojao napad na apelanta i da apelant nije bio u stanju jake razdraženosti. Također, ocjenjeno je da u konkretnom slučaju nije primjenjiv ni institut pokušaja ubistva na mah jer u trenutku izvršenja krivičnog djela kod apelanta intezitet afektnog stanja već oslabio. Prilikom odmjeravanja kazne sud je kao olakšavajuće okolnosti cijenio činjenicu da apelant nije osuđivan, smanjenu uračunljivost prilikom izvršenja krivičnog djela, doprinos oštećenog, činjenicu da je apelant otac dvoje malodobne djece, korektno držanje tokom postupka, te da je oštećenog materijalno pomagao tokom boravka u bolnici. Od otežavajućih okolnosti, sud je cijenio stav oštećenog koji je zahtjevao obeštećenje i krivično gonjenje. U pogledu vinosti, sud je zaključio da je apelant djelovao sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.
3. Okružni sud je presudom broj 71 0 K 012133 09 Kž apelantovu žalbu kao i žalbu tužilaštva odbio kao neosnovane i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dao opsežnu analizu i ocjenu kao i razloge zašto prihvata odnosno ne prihvata određene dokaze. Po mišljenju Okružnog suda, ovo vrijedi i u pogledu iskaza tri svjedoka, koji su kritične večeri bili u društvu sa oštećenim, a koje je u žalbi apelant osporavao, tvrdeći da je sud važne činjenice utvrdio samo na temelju njihovih iskaza, te da su oni samo podržavali oštećenog. Nadalje, neosnovanim su ocjenjeni i žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a koji su u žalbi zasnovani na tezi da je apelant postupao u nužnoj odbrani. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u apelantovom lokalu došlo do verbalnog obračuna između apelanta i oštećenog, a nakon čega je apelant otišao kući i donio pištolj. Prvostepeni sud je jasno ukazao na temelju kojih od provedenih dokaza je utvrdio navedeno. Odbrana nije dokazala, niti je u toku postupka dokazivala, da apelant nije otišao kući po pištolj, a što je i u žalbi zanemareno. Odbrana je u žalbi istakla da je oštećeni u izjavi ovjerenoj kod notara potvrdio da je djelo koje se apelantu stavlja na teret učinjeno u nužnoj odbrani, odnosno da je izvršenje krivičnog djela bilo uzrokovano nizom okolnosti za koje nije kriv samo apelant, te da ne traži njegovo krivično gonjenje. U pogledu ovih navoda, Okružni sud je zaključio da ovo nisu okolnosti koje potvrđuju da je apelant postupao u nužnoj odbrani, te da je doprinos oštećenog cijenjen kao olakšavajuća okolnost pri odmjeravanju kazne. Najzad, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud kod odmjeravanja kazne pravilno cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Činjenica da oštećeni, u njegovoj ovjerenoj izjavi priloženoj uz žalbu, više ne traži krivično gonjenje nije od uticaja na odmjeravanje kazne jer je oštećeni suprotnog mišljenja bio na glavnom pretresu, kao i činjenica da je na javnoj sjednici pred ovim sudom izjavio da je i sam doprinijeo izvršenju krivičnog djela, obzirom da je njegov doprinos već cijenjen kod odmjeravanja kazne.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenenog prava ogleda se po apelantu u povredi načela ravnopravnosti stranaka u postupku, kao i principa kontradiktornosti, neposrednosti i istine. Apelant ističe da je prvostepena presuda donijeta na pretresu od 7. jula 2008. godine, odnosno nakon proteka više od 30 dana od predhodno održanog pretresa. Također, apelant navodi da je u prvostepenom postupku održano dvadeset pretresa i da je između nekih od njih proticalo više od 30 dana, a da pri tom, u skladu sa članom 258. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, sud nije pretres otpočinjao iznova i ponovo izvodio dokaze. U vezi s tim, apelant ističe da je poslije pretresa od 17. septembra 2007. godine, naredni pretres zakazan i održan 16. maja 2008. godine, a da na tom pretresu nije ponovo izveden niti jedan dokaz. Apelant smatra i da prvostepeni sud nije mogao zanemariti načelo neposrednosti i kontradiktornosti postupka, koje nalaže imperativna zakonska norma, te na glavnom pretresu od 3. jula 2007. godine samo pročitati iskaze svjedoka date na zapisnik od 5. septembra 2007. godine, te iskaz vještaka, i ako je za to postojala saglasnost stranaka. Apelant smatra da bi njegovo upućivanje na izdržavanje kazne po ovako, očigledno nezakonitoj presudi, dovelo do povrede prava na slobodu, pa da, s obzirom na dužinu trajanja postupka pred Ustavnim sudom (u toku kojeg bi vjerovatno izdržao zatvorsku kaznu) predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će narediti odlaganje izvršenja kazne do okončanja postupka po njegovoj apelaciji.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
6. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
8. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
9. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović