Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu U-15/09 (B. B.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-15/09
Ocjena ustavnosti
Odluka o privremenoj mjeri
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj U 15/09, rješavajući zahtjev Beriza Belkića zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64 /08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Beriza Belkića zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Beriz Belkić zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 24. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Drugog izvještaja Republike Srpske podnijetog Savjetu bezbjednosti o situaciji u Bosni i Hercegovine, br.04/I.-2219/9 od 16. novembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Drugi izvještaj RS), te ocjenu ustavnosti aktivnosti Republike Srpske, neposredno ili posredno putem svog ovlaštenog agenta, prema Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (u daljnjem tekstu: aktivnosti RS u vezi sa Drugim izvještajem RS). Podnosilac zahtjeva je, također, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «naložio trenutnu suspenziju osporenog Drugog izvještaja RS, kao i trenutnu obustavu svih pratećih aktivnosti u vezi sa Drugim izvještajem RS».
2. Podnosilac zahtjeva je naveo da Drugi izvještaj RS kao i aktivnosti RS u vezi sa navedenim izvještajem krše odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i to član I/1. član III/1.a), član III/3.b), član V/3.a), član V/3.c). član V/4.a) «u oblastima kako je propisano u st. 1, 4. i 5. člana III Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine iz člana III/1.a)». Podnosilac zahtjeva je istakao da član I/1. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da Bosna i Hercegovina «ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda..» i da član III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da će se «Entiteti i sve njihove administrativne jedinice u potpunosti pridržavati ovog Ustava». Nadalje, podnosilac zahtjeva je naveo da je Vlada RS 16. novembra 2009. godine, Vijeću sigurnosti UN-a uputila Drugi izvještaj RS koji je predmet ovog spora, te da sam akt upućivanja navedenog izvještaja Vijeću sigurnosti UN-a «o situaciji u Bosni i Hercegovini» od strane jednog entiteta u Bosni i Hercegovini predstavlja miješanje u nadležnosti, i preuzimanje isključive nadležnosti Bosne i Hercegovine za vanjsku politiku. Podnosilac zahtjeva je naglasio «da čak ukoliko bi Ustavni sud smatrao da navedeni akt, sam po sebi, ne predstavlja takvo miješanje, odnosno preuzimanje nadležnosti Bosne i Hercegovine, tekst Drugog izvještaja ne ostavlja bilo kakvu sumnju da je Vlada RS imala namjeru, te proizvela efekat, neustavnog miješanja i preuzimanja isključivih nadležnosti Bosne i Hercegovine, odnosno njenih institucija».
3. U cilju potpunog objašnjenja konkretnog zahtjeva, podnosilac je naglasio da je RS prethodno tj. u februaru 2009. godine Vijeću sigurnosti UN-a uputila «Izvještaj o situaciji u Bosni i Hercegovini: Kako međunarodna zajednica može na najbolji način da podrži kontinuirani napredak». U navedenom izvještaju Vlada RS «poziva Savjet bezbjednosti i druge članice međunarodne zajednice da prilagode način na koji pružaju podršku BiH…» tvrdi da Savjet bezbjednosti ne dozvoljava upotrebu imperativnih ovlaštenja»; tvrdi da Vijeće za implementaciju mira (PIC) «ne posjeduje nikakvu zakonsku vlast nad BiH, uključujući njene entitete» kao i da mišljenja PIK-a «ne posjeduju pravnu snagu ili efekat». U istom izveštaju se također tvrdilo da «ne postoji pravni osnov za nastavak upotrebe imperativnih ovlaštenja visokog predstavnika» te da se «njihovom upotrebom krši Ustav BiH, Deytonski sporazum, drugi međunarodni ugovori i opći principi međunarodnog prava». Konačno, u predmetnom izvještaju se tvrdilo da Vijeće sigurnosti UN-a nema ovlasti da «nastavi da postupa prema poglavlju VII Povelje UN-a»,a koje se odnosi na mjere s ciljem održavanja međunarodnog mira i sigurnosti.
4. Podnosilac zahtjeva je istakao da se propratno pismo koje je sastavni dio Drugog izvještaja RS poziva na «raspravu o Bosni i Hercegovini» zakazanu u Vijeću sigurnosti UN-a za 23. novembar 2009. godine, te navodi da Vlada RS «moli Savjet da u toku ove rasprave uzme u obzir njene stavove». U dokazima na kojima se zasniva konkretan zahtjev za ocjenu ustavnosti detaljno je naveden sadržaj Drugog izvještaja RS (koji je dostavljen u prilogu) uz naznaku da još uvijek nije objavljen u Službenom glasniku RS, te je između ostalog navedeno da «Izvještaj objašnjava kako je napredak u Bosni i Hercegovini bio ometan ozbiljnim, pojačanim uplitanjem visokog predstavnika i određenih zemalja u unutrašnje stvari BiH», da «Vlada čvrsto vjeruje da, bez nezakonitog međunarodnog uplitanja, izabrano vođstvo BiH može ubrzati politički napredak i izgraditi bolju budućnost», te tvrdi da «Vlada, koja govori u ime mnogih građana BiH na koje odluke Savjeta imaju direktno dejstvo, vjeruje da će Savjet posvetiti dovoljno pažnje njenim stavovima». Podnosilac zahtjeva smatra da Drugi izvještaj RS predstavlja pokušaj Vlade RS da «govori u ime cijele Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. Pored iznošenja dokumentiranih činjenica o cijeloj Bosni i Hercegovini, Drugi izvještaj također obiluje subjektivnim stavovima Vlade RS o Bosni i Hercegovini. Neki primjeri takvih stavova su slijedeći: «bezbjedonosna situacija u BiH je stabilna i čvrsta. Trenutna situacija ne predstavlja prijetnju međunarodnom miru i bezbijednosti, te stoga ne postoji više ni faktička ni pravna osnova da Savjet bezbjednosti postupa u skladu sa Glavom VII Povelje UN-a, «ni Dejtonski sporazum, a ni Savjet bezbjednosti UN-a, nije dao ovlašćenje PIC-u da interveniše u unutrašnje prilike BiH ili međunarodne odnose», «Vlada vjeruje da BiH može da ubrza legitiman i održiv politički napredak. Međunarodna zajednica će tome doprinijeti kroz svoje poštovanje vladavine prava, suverenosti BiH i federalne strukture propisane Dejtonskim sporazumom. Bez nezakonitog miješenja visokog predstavnika i Upravnog odbora PIC-a u unutrašnje stvari BiH, vodeće stranke u BIH moći će da pregovaraju u dobroj vjeri, razvijaju konsenzus i grade bolji život za građane BiH», «imenovanje stranog osoblja na funkcije u institucijama BiH nije dosljedno sa povratom ustavne vlade i vladavine prava», «najnovija otkrića, pokazuju da OHR vodi tajne istrage protiv istaknutih građana», «sa stanovišta međunarodnog prava, BiH i entiteti nemaju pravnu obavezu da pristanu na upotrebu imperativnih ovlašćenja visokog predstavnika», «BiH se mora tretirati kao ravnopravna i u potpunosti suverena država bez međunarodne intervencije u unutrašnja pitanja» i tako dalje.
5. Kao osnov za zahtjev za usvajanjem privremene mjere podnosilac zahtjeva je ukazao na ozbiljnost teme kojom se bavi Drugi izvještaj RS, te na činjenicu da međunarodna zajednica, uključujući i Vijeće sigurnosti UN-a, već određeno vrijeme razmatra budućnost djelovanja OHR-a u Bosni i Hercegovini, te istakao da je «neophodno izbjeći prejudiciranje bilo kakve odluke koju prejudiciranje Drugog izvještaja može izazvati». Podnosilac zahtjeva je naveo da je donošenje privremene mjere i hitan postupak u konkretnom slučaju opravdan s obzirom da je rasprava o Bosni i Hercegovini održana u Vijeću sigurnosti UN-a 23. novembra 2009. godine, te da je neophodno što prije zaustaviti bilo kakvo prejudiciranje odluka međunarodne zajednice, sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u konkretnom predmetu. Navedeno je po mišljenju podnosioca zahtjeva opravdano zbog činjenice da je rasprava o Bosni i Hercegovini već završena, te da je neophodno što prije obavijestiti države članice Vijeća sigurnosti UN-a, ali i druge države članice UN-a, da su Drugi izvještaj RS i prateće aktivnosti u vezi sa Drugim izvještajem RS predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom, da je potrebno sačekati sa preduzimanjem bilo kakvih eventualnih koraka od strane Vijeća sigurnosti UN-a ili njegovih pojedinačnih članica povodom predmetnog izvještaja, sve dok Ustavni sud ne donese konačnu odluku u konkretnom predmetu.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o zahtjevu. Razlozi i dokazi koje podnosilac zahtjeva navede u pogledu navodne neustavnosti osporenog općeg akta ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, podnosilac zahtjeva mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Podnosilac zahtjeva u obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere navodi da bi se donošenjem iste i suspenzijom Drugog izvještaja RS kao i pratećih aktivnosti u vezi sa Drugim izvještajem RS zaustavilo prejudiciranje odluka međunarodne zajednice koje može prouzrokovati dostavljeni Drugi izvještaj RS i aktivnosti RS vezane za navedeni izvještaj. Također smatra da bi se donošenjem privremene mjere, s obzirom na prirodu, karakter i osjetljivost interesa Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni, istovremeno zaštitili takvi interesi Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud uočava da podnosilac zahtjeva kao osnov neustavnosti Drugog izvještaja i pratećih akrivnosti vezanih za navedeni izvještaj nalazi u neustavnom miješanju Republike Srpske kao entiteta te preuzimanju isključivih nadležnosti Bosne i Hercegovine i njenih institucija i to zadiranjem u nadležnost spoljne politike. Podnosilac zahtjeva osnov za donošenje privremene mjere nalazi u potrebi spriječavanja posljedica odnosno prejudiciranja stava međunarodne zajednice. Međutim, Ustavni sud uočava da se u sadržaju zahtjeva podnijetom Ustavnom sudu ne navodi niti se može sa sigurnošću zaključiti da li je Savjet bezbjednosti UN-a razmatrao Drugi izvještaj koji je dostavljen 16. novembra 2009. godine Savjetu bezbjednosti UN-a, te kakav je njegov status pred Savjetom bezbjednosti UN-a. Također, podnosilac zahtjeva nije ponudio druge argumente na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je donošenje privremene mjere potrebno u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Stoga, Ustavni sud smatra zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović