Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-519/07 (N. S.)

Odluka donesena 30. 01. 2010.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • Retroaktivna primjena zakona
  • Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
  • Krivični postupak
  • Nullum crimen sine lege – nulla poena sine lege
  • Osuda nakon oslobađajuće u 1. instanci
  • Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
  • Nadležan sud
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-519/07

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 519/07, rješavajući apelaciju Neđe Samardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Samardžića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/49 od 13. decembra 2006. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Neđo Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Milan Vujin, Slaviša Prodanović i Mara Pilipović, advokati Advokatske kancelarije «Vujin» iz Beograda, podnio je 6. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/49 od 13. decembra 2006. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 12. septembra 2007. godine, a Tužilaštvo BiH 7.

septembra 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Postupak protiv apelanta otpočeo je u Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Rješenjem o provođenju istrage broj Ki 305/00 od 1. decembra 2000. godine, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

7. Kantonalni sud se Rješenjem broj KV 462/04 od 30. decembra 2004. godine proglasio mjesno nenadležnim, te je predmetni spis uputio Okružnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud).

8. Tužilaštvo BiH je pregledalo predmet vezan za apelantov slučaj, tj. predmet koji se u Okružnom tužilaštvu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) vodio pod brojem Kt-2/05. U vezi s tim, Tužilaštvo BiH je, prema Orijentacionim kriterijima za osjetljive predmete «Pravila puta», na osnovu dokaza koji su se nalazili u spisu prilikom pregleda, apelantov predmet svrstalo u kategoriju «osjetljiv». Okružno tužilaštvo je o tome obaviješteno 25. januara 2005. godine.

9. Okružni sud je 18. aprila 2005. godine potvrdio optužnicu kojom je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS). Glavni pretres u Okružnom sudu bio je zakazan za 29. i 30. septembar 2005. godine.

10. Sud BiH je 11. augusta 2005. godine primio inicijativu Udruženja «Žene - žrtve rata» iz Sarajeva da se krivični predmet protiv apelanta preuzme od Okružnog suda. Okružni sud je 17. augusta 2005. godine obavijestio Sud BiH da je optužnica protiv apelanta, u svih šest tačaka koje ga terete zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona RS, potvrđena 18. aprila 2005. godine. Nakon toga, apelant je 5. maja 2005. godine izjavio da se ne osjeća krivim. Glavni pretres zakazan je za 29. septembar 2005. godine.

11. Vanraspravno vijeće Suda BiH je 18. augusta 2005. godine obavijestilo Udruženje «Žene -žrtve rata» da Sud BiH neće preuzeti krivični predmet protiv apelanta jer ne ispunjava uvjete iz člana 449. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku BiH).

12. Okružno tužilaštvo uputilo je 29. augusta 2005. godine dopis Tužilaštvu BiH ističući da bi vođenje krivičnog predmeta protiv apelanta pred Okružnim sudom trebalo ponovno razmotriti s obzirom na to da bi se moglo raditi o vrlo osjetljivom spisu. Na osnovu ovog dopisa, Tužilaštvo BiH je 30. augusta 2005. godine podnijelo prijedlog da se preuzme predmet broj Kt-2/05, u kojem je protiv apelanta potvrđena optužnica zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona RS.

13. Vanraspravno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/49 od 31. augusta 2005. godine, «povodom prijedloga Tužilaštva BiH, a po službenoj dužnosti», od Okružnog suda preuzelo apelantov predmet na osnovu člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je optužnica u odnosnom predmetu potvrđena, da je Tužilaštvo BiH, prema Orijentacionim kriterijima za osjetljive predmete «Pravila puta», na osnovu dokaza koji su se nalazili u spisu prilikom pregleda predmeta, svrstalo predmet u kategoriju «osjetljiv» i o tome obavijestilo Okružno tužilaštvo 25. januara 2005. godine. Međutim, kako je dalje navedeno u rješenju, Okružno tužilaštvo je 29. augusta 2005. godine predmet ponovno dostavilo Tužilaštvu BiH da izvrši ponovni uvid i ocjenu, s obzirom na to da su se pojavile nove činjenice i dokazi koji upućuju na zaključak da bi se moglo raditi o «vrlo osjetljivom» predmetu. Nakon ponovnog uvida u spis, te na osnovu prikupljenih dokaza na kojima se zasniva optužnica, Tužilaštvo BiH je ocijenilo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke g) i h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon BiH). Dalje, Sud BiH je zaključio da nije potrebno održavati javnu raspravu u ovom predmetu s obzirom na to da se raspravljalo o procesnim pitanjima koja se tiču nadležnosti suda. U pogledu primjene člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, konstatirano je da se «analizom odredbi iz člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH može razabrati kako zakonodavac nakon stupanja na snagu tog zakona, kao i Krivičnog zakona BiH, tj. 1. marta 2003. godine, nije odredio moment do kojeg Sud BiH može donijeti odluku o preuzimanju predmeta iz svoje nadležnosti propisane članom 13. (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 37/03 od 10. februara 2003. godine). Prema toj odredbi, Sud BiH je nadležan, inter alia, za krivična djela koja su definirana Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima BiH. Što se tiče Odjela I za ratne zločine, Sud ima nadležnost nad ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti iz čl. od 171. do 203. Krivičnog zakona BiH. U članu 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je da će predmete iz nadležnosti suda, primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu (do stupanja na snagu ovog zakona), dovršiti ti sudovi [...] što ne sprječava ovaj sud da donese odluku o preuzimanju predmeta u kojem je nakon donošenja Zakona o krivičnom postupku BiH optužnica stupila na pravnu snagu. Dakle, odlukom ovog suda ne bi se mogao preuzeti predmet u situaciji u kojoj je neki drugi sud potvrdio optužnicu ili je optužnica postala pravosnažna do stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. A contrario, nakon stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH 1. marta 2003. godine, drugi sudovi i tužilaštva nisu ovlašteni da uzimaju u rad i da postupaju u predmetima u nadležnosti Suda BiH (član

23. Zakona o krivičnom postupku BiH)». Na osnovu ovakvog tumačenja, Sud BiH je zaključio da ne postoje prepreke da se, u skladu sa citiranom odredbom, na obrazložen prijedlog Tužilaštva BiH, preuzme krivični predmet protiv apelanta, s obzirom na to da potvrđena optužnica i zakazani glavni pretres sami po sebi nisu smetnja za donošenje odluke o preuzimanju predmeta. Sud BiH je to zaključio imajući u vidu da se radi o predmetu iz originarne nadležnosti Suda BiH, da je Tužilaštvo BiH na osnovu novih činjenica i dokaza ponovno ocijenilo predmet u skladu sa Orijentacionim kriterijima za osjetljive predmete «Pravila puta» od 12. oktobra 2004. godine i utvrdilo da se ovaj predmet svrstava u kategoriju «vrlo osjetljiv», što upućuje na zaključak da se suđenje u ovom predmetu mora održati pred Sudom BiH. Dodatno uporište za ovakav zaključak Sud BiH je našao i u navodima iz prijedloga Tužilaštva BiH u kojima se ističe da je Tužilaštvo BiH, nakon podnošenja optužnice, saznalo da se u Okružnom tužilaštvu vodi još jedna istraga protiv apelanta za krivično djelo zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona RS. Također, Sud BiH je, oslanjajući se na izložene razloge, te imajući u vidu «tehničke mogućnosti kojima raspolaže, zahvaljujući kojima će zaštićenim svjedocima dati potrebne garancije za očuvanje tajnosti njihovog identiteta, te profesionalnim resursima koji garantiraju neutralan i nepristran pristup prema ratnim zločinima, kao osnovnog uvjeta za efikasno i zadovoljavajuće uspostavljanje pravde», odlučio da se predmet preuzme i spis ustupi Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje.

14. Apelant je 5. septembra 2005. godine protiv rješenja Suda BiH izjavio žalbu sa prijedlogom da se odluka preinači i predmet vrati Okružnom tužilaštvu/sudu u Trebinju ili da se o predmetu ponovno odlučuje. U žalbi je, između ostalog, istaknuto da je izreka osporenog rješenja kontradiktorna jer se navodi da se predmet preuzima po službenoj dužnosti i ustupa Tužilaštvu BiH, a Sud BiH je, ustvari, postupao na prijedlog Tužilaštva BiH za preuzimanje predmeta. Dalje, istaknuto je da je u konkretnom slučaju za odlučivanje relevantna odredba člana 449. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH koja regulira da će predmete primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršiti ti sudovi, ukoliko je optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu, a ne član 449. stav 2. istog zakona koji regulira situacije u kojima optužnica nije potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Najzad, istaknuto je da je osporeno rješenje plod velikih pritisaka javnosti.

15. Apelaciono vijeće Suda BiH je 9. septembra 2005. godine, nakon sjednice održane u prisustvu tužioca, apelanta i njegovog branioca, odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. Time je odluka o preuzimanju krivičnog predmeta broj Kt-02/05 postala pravosnažna, te je od Okružnog tužilaštva/suda zatraženo dostavljanje cjelokupnog spisa. Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, s obzirom na to da se radi o optužnici koja je stupila na snagu 18. aprila 2005. godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH, odnosno da bi bilo nezakonito preuzeti samo predmete u kojima je optužnica stupila na snagu prije stupanja na snagu ovog zakona. Također, član 449. Zakona o krivičnom postupku BiH ne određuje imperativno fazu krivičnog postupka u kojoj je moguće da Sud BiH preuzme predmet. Naime, na taj način je «ostavljena mogućnost Sudu da diskrecionom ocjenom odluči, u svakom konkretnom slučaju, da li se radi o predmetu koji treba biti procesuiran pred Sudom BiH». Sud je u cijelosti prihvatio i potvrdio razloge iz prvostepenog rješenja u pogledu ocjene da se radi o «vrlo osjetljivom» predmetu. Dalje, kao subjektivni su odbačeni navodi o pritisku javnosti na Sud BiH, s obzirom na to da se i prvostepeno vijeće jasno ograničilo na ocjenu nadležnosti Suda BiH da postupa u ovom predmetu, što apsolutno ne znači da je riječ o vanjskim elementima koje su nametnuli lica ili organizacije koji ne učestvuju u konkretnom postupku. Najzad, Sud BiH je ocijenio da se predmet nedvojbeno ubraja u njegovu nadležnost, te da je irelevantan žalbeni prigovor o kontradiktornosti izreke prvostepenog rješenja, prema kojem se predmet preuzima po službenoj dužnosti, a na prijedlog Tužilaštva BiH, s obzirom na to da nema razlike u pravnim posljedicama preuzimanja predmeta na prijedlog tužilaštva ili kada to sud učini po službenoj dužnosti.

16. Tužilaštvo BiH je 5. ili 6. septembra 2005. godine podnijelo prijedlog da se od Okružnog tužilaštva preuzme i drugi krivični predmet protiv apelanta, predmet broj Kt–46/05, u kojem je apelant, također, bio osumnjičen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona RS.

17. Vanraspravno vijeće Suda BiH je 5. oktobra 2005. godine donijelo rješenje da se preuzme predmet broj Kt-46/05.

18. Tužilaštvo BiH je 26. decembra 2005. godine, pod brojem KT-RZ: 89/05, podnijelo optužnicu protiv apelanta optuživši ga da je na način opisan u 11 tačaka počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona BiH. Optužnicu je, u svih 11 tačaka, potvrdio Sud BiH 28. decembra 2005. godine.

19. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je 12. januara 2006. godine, odlučujući povodom prijedloga iz optužnice, donio rješenje da se spoje krivični postupci koji su se po optužnici Tužilaštva BiH broj KT-RZ: 89/05 i optužnici Okružnog tužilaštva broj Kt-02/05 vodili protiv apelanta.

20. U skladu sa rješenjem o spajanju postupka, Tužilaštvo BiH je navedene optužnice spojilo i uredilo u jedinstvenu optužnicu, te pod brojem KT-RZ: 89/05 podnijelo 9. februara 2006. godine optužnicu protiv apelanta optuživši ga da je na način opisan u 17 tačaka optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona BiH. Glavni pretres otvoren je 6. marta 2006. godine. Tužilac je 30. marta 2006. godine, u skladu sa članom 275. Zakona o krivičnom postupku BiH, podnio izmijenjenu optužnicu kojom je apelanta teretio da je na način opisan u 10 tačaka optužnice počinio navedeno krivično djelo.

21. Sud BiH je Presudom broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke e) i g) Krivičnog zakona BiH, na način opisan u tačkama od 1. do 4. optužnice, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 13 godina i četiri mjeseca. Sud BiH je, također, oslobodio apelanta od optužbi da je na način opisan u tački 4. optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a), d), e), g), h), i) i k) Krivičnog zakona BiH, te odbio optužbu da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a), d), e), g), h), i) i k) Krivičnog zakona BiH na način opisan u preostalim tačkama optužnice.

22. Rješenjem Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine broj KRŽ 05/49 od 29. septembra 2006. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i apelanta, Presuda Suda BiH broj X-KR- 05/49 od 7. aprila 2006. godine je ukinuta u osuđujućem i oslobađajućem dijelu, te je određeno održavanje novog pretresa na osnovu člana 315. stav 1. tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku BiH. Sud je ocijenio da su prvostepenom presudom učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku BiH (izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama). Također, sud je ocijenio i da su navedene povrede učinjene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant je presudu osporavao zbog svih razloga utvrđenih članom 296. Zakona o krivičnom postupku BiH. Sud se nije izjašnjavao o apelantovim žalbenim navodima u pogledu primjene člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH.

23. Apelacioni odjel Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni odjel Suda BiH) donio je 13. decembra 2006. godine Presudu broj X-KRŽ 05/49. Tom presudom apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tačkama d), e), g) i k) Krivičnog zakona BiH, te mu izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 24 godine, a oslobodio ga optužbe za krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona BiH. U obrazloženju presude istaknuto je da se sud, u pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, rukovodio principima propisanim čl. 3, 4. i 4. a. Krivičnog zakona BiH, te utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tačkama d), e), g) i k) navedenog zakona. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, sud je smatrao relevantnim princip zakonitosti prema kojem nikom ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3. Krivičnog zakona BiH). Dalje, sud je smatrao relevantnim i princip vremenskog važenja krivičnog zakona prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela, a ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, onda se primjenjuje zakon koji je blaži za učinioca (član

4. Krivičnog zakona BiH). Sud je istakao da je princip zakonitosti propisan i članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koje je država Bosna i Hercegovina, kao nasljednica bivše Jugoslavije, ratificirala, čime su postali obavezujući i za vlasti Bosne i Hercegovine, uključujući i sudove. Citirane odredbe nalažu da krivično djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati krivično djelo po domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za krivično djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je djelo počinjeno. Također, ukazano je na član 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojem, u slučaju da se nakon počinjenog krivičnog djela zakonskom odredbom propiše izricanje blaže kazne, to će ići u korist počinioca. Sud je zaključio da citirane odredbe «propisuju zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđujući time obaveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinioca, u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela». Dalje, ukazano je na to da od citiranog pravila oba dokumenta predviđaju i izuzetke utvrđene članom 7. stav 2. Evropske konvencije, odnosno članom 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Prema tim izuzecima, ne sprječava se suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa općim principima prava koje su priznali civilizirani narodi, odnosno prema općim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica. U vezi s tim, ukazano je na to da je isti izuzetak ustanovljen i članom 4. a. Krivičnog zakona BiH, u kojem je korištena fraza «općim principima međunarodnog prava». Citirana fraza predstavlja kombinaciju «principa međunarodnog prava», kakvu poznaju Generalna skupština Ujedinjenih nacija i Komisija za međunarodno pravo, i «općih principa prava koje su priznale zajednice naroda», kakvu poznaje Statut Međunarodnog suda pravde i član 7. stav 2. Evropske konvencije, te član 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelacioni odjel Suda BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod «opći principi međunarodnog prava» iz člana 4. a. Krivičnog zakona BiH, s obzirom na to da je u vrijeme počinjenja, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta «principa međunarodnog prava», nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu, Apelacioni odjel Suda BiH je ukazao na činjenicu da su radnje nabrojane u članu 172. Krivičnog zakona BiH bile kažnjive i po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, te ukazao na odredbe čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155. i 186. Krivičnog zakona SFRJ. Konačno, u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Apelacioni odjel Suda BiH je zaključio da primjenu člana 4. a. Krivičnog zakona BiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu u krivičnim stvarima zagarantirano članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

25. Apelant smatra da je Sud BiH, odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda, na osnovu pogrešnog tumačenja člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, povrijedio pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koji propisuje zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom. U prilog ovim navodima, apelant ističe da je članom 449. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH regulirano da će sve predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima do dana stupanja na snagu ovog zakona (tj. prije 1. marta 2003. godine), dovršiti ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Međutim, stavom 2. istog člana predviđeno je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiti sudovi u kojima se ti predmeti nalaze, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Apelant smatra da Sud BiH nije mogao zasnovati svoju odluku o preuzimanju predmeta na osnovu člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH jer on ne regulira da optužnica mora da stupi na pravnu snagu ili da bude potvrđena do donošenja Zakona o krivičnom postupku BiH. Kako se njegov predmet u trenutku stupanja na snagu odnosnog zakona nalazio u drugom sudu, te kako je optužnica bila potvrđena 18. aprila 2005. godine, Sud BiH svoje rješenje o preuzimanju predmeta od 31. augusta 2005. godine nije mogao zasnovati na članu 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, zbog toga što, prema citiranoj odredbi, čin potvrđivanja optužnice nije vezan nikakvim rokom.

26. Apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona BiH, prekršio garancije ustanovljene članom II Ustava Bosne i Hercegovine o prioritetnoj primjeni Evropske konvencije i njezinih protokola, prvenstveno člana 7. Evropske konvencije, prema kojem se ne može izreći stroža kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo. U vezi s tim, apelant ističe da je djelo koje mu se stavlja na teret, prema presudi Suda BiH, počinjeno od aprila 1992. godine do marta 1993. godine, tj. u vrijeme kada je važio Krivični zakon SFRJ koji je preuzet kao zakon u Bosni i Hercegovini. I Krivični zakon SFRJ i Krivični zakon BiH, koji je donesen 2003. godine, u posebnoj glavi reguliraju krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pa terminološki nazivi pojedinih krivičnih djela u navedenim glavama oba zakona nisu značajna da bi trebalo da se smatra da su inkriminirana nova krivična djela u Krivičnom zakonu BiH u odnosu na Krivični zakon SFRJ. Zbog toga, primjena Krivičnog zakona BiH ne može se podvesti pod član 7. stav 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da član 142. Krivičnog zakona SFRJ sadrži sve radnje koje su navedene i u članu 172. Krivičnog zakona BiH, s tim da je članom 142. propisana kazna zatvora od najmanje pet godina ili smrtna kazna, a članom 173. predviđena je kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Imajući u vidu odredbe člana 4. Krivičnog zakona BiH koji propisuje primjenu blažeg zakona na učinioca, kao i odredbu člana 3. istog zakona koji regulira da ne može biti izrečena kazna ili krivičnopravna sankcija koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršenja krivičnog djela, apelant smatra da je mogao biti proglašen krivim samo za krivično djelo iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ. Također, smatra da primjenu navedenog člana ne isključuje ni član 4. a. Krivičnog zakona BiH, odnosno da navedeni član ne omogućava retroaktivnu primjenu člana 172. Krivičnog zakona BiH. U prilog neprimjenjivosti člana 172. Krivičnog zakona BiH, apelant ističe i da član 4. a. isključuje primjenu odredaba čl. 3. i 4. istog zakona samo u odnosu na propisanost krivičnog djela u zakonu u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ali da ne isključuje garancije u vezi sa zabranom izricanja kazne koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Suprotno tumačenje navedene odredbe dovelo bi do toga da izraz «kažnjavanje», upotrijebljen u članu 4. a, predstavlja osnov za izricanje kazne koja nije bila propisana zakonom, a time bi se kršio princip nulla poena sine lege i princip primjene blažeg zakona.

27. Tvrdnje u pogledu primjenjivosti člana 142. Krivičnog zakona SFRJ apelant potkrepljuje tumačenjem pojma «blaži zakon». Naime, apelant smatra da je, imajući u vidu odredbe Protokola broj 6 i Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju, kojima se ograničava, odnosno ukida mogućnost izricanja smrtne kazne, a u vezi sa članom 38. stav 2. Krivičnog zakona SFRJ, član 142. Krivičnog zakona blaži za učinioca. Ovaj navod potkrijepljen je citiranjem člana 38. stav 2. Krivičnog zakona SFRJ, koji je propisivao da se za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna može izreći i zatvor od 20 godina. S obzirom na to da je članom II Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se Evropska konvencija i njezini protokoli direktno primjenjuju i imaju prioritet nad svim zakonima, jasno je da se smrtna kazna nije mogla izreći. To upućuje na zaključak da je odredba člana 142. Krivičnog zakona SFRJ bila blaža.

28. Najzad, apelant ističe da je presudom Apelacionog odjela proglašen krivim i za one oblike krivičnog djela iz člana 172. Krivičnog zakona BiH za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen, pa je presuda Apelacionog odjela u tom dijelu, ustvari, prvostepena osuđujuća presuda u pogledu koje nema pravo žalbe redovnom sudu.

b) Odgovor na apelaciju

29. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da: «[...] smatra da nije prikladno da u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom aktivno učestvuje dajući dodatne argumente koji bi eventualno išli u korist odbijanju apelacije. Dalje, smatra da u ovakvom postupku uloga Suda BiH treba biti ograničena na pružanje pojašnjenja potrebnih za donošenje odluke Ustavnog suda, te da aktivno učešće ovog Suda u apelacionom postupku u kojem se preispituje njegova odluka ne bi bilo u skladu sa principom nepristranosti koji, između ostalog, proizlazi iz člana 6. stav 1. Konvencije [...]». Ne upuštajući se u iznošenje razloga i opovrgavanje tvrdnji o navodnim povredama iznesenim u apelaciji, Sud BiH daje hronološki prikaz vođenih postupaka koji je sadržajno isti onome što je već izloženo u činjeničnom stanju ove odluke.

30. Tužilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da apelacija treba da bude odbačena zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice i zbog toga što pokreće pitanja koja su ratione materiae nespojiva sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. U tom smislu, osporena je legitimnost apelantovog pravnog zastupnika pred Ustavnim sudom, te istaknuto da je apelaciju 6. februara 2007. godine podnio advokat Milan Vujin, koji je znatno prije toga rješenjem Suda BiH razriješen dužnosti apelantovog branioca, pa slijedi da je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.

31. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na primjenu člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH u svom Rješenju broj X-KRN/05/49 od 31. augusta 2005. godine i Rješenju broj X-KRN/05749 od 5. oktobra 2005. godine jasno obrazložio da su predmeti protiv apelanta preuzeti kako bi se osiguralo potpuno i efikasno suđenje u razumnom roku zagarantirano članom 6. Evropske konvencije. Dakle, preuzimanje predmeta više je koristilo apelantu i ne predstavlja kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Tužilaštvo BiH neosnovanim smatra apelantove navode da je povrijeđeno pravo na suđenje pred nadležnim sudom jer član 6. Evropske konvencije osigurava pravo na suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, a apelant ni na koji način nije osporio zakonitost uspostavljanja Suda BiH. Smatra da se ovi navodi odnose na pitanje mjesne nadležnosti sudova o kojima Ustavni sud nema nadležnost da raspravlja jer su nespojivi ratione materiae sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Tužilaštvo BiH ističe, pozivajući se na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2094/05 od 17. decembra 2005. godine, da član 6. nije primjenjiv na ova pitanja. Dalje, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud pravilno primijenio Krivični zakon BiH i odgovorio na pitanje primjene «blažeg zakona». Ove tvrdnje potkrijepljene su stanovištem Ustavnog suda koje je izraženo u predmetu broj AP 1785/06 u vezi sa primjenom člana

7. Evropske konvencije. Također je u odgovoru istaknuto da ne postoji retroaktivna primjena člana

172. Krivičnog zakona BiH jer primjena dugotrajnog zatvora umjesto smrtne kazne ne predstavlja primjenu teže kazne od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tako da je u skladu sa principom nulla poena sine lege. U prilog tome je navedeno da član 1. Drugog fakultativnog protokola Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je naveden u Aneksu I Ustava BiH, propisuje da niko ne smije biti osuđen na smrtnu kaznu. Na osnovu Drugog prijelaznog sporazuma iz Aneksa II na Ustav, svi zakoni koji su predviđali pogubljenje lica su u očiglednoj suprotnosti sa Ustavom, te, stoga, nisu mogli proizvoditi učinak nakon 14. decembra 1995. godine. Najzad, Tužilaštvo BiH zaključuje da je Sud BiH pravilno postupio kada je utvrdio da kažnjivost zločina protiv čovječnosti ima običajni status, te da zločin protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava, zbog čega je neosporno da je navedeni zločin 1992. godine bio dio međunarodnog prava. Ovakvo stanovište potvrdio je i generalni sekretar UN-a, Komisija za međunarodno pravo, u jurisprudenciji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, odnosno Ruandu, te Studiji o međunarodnom humanitarnom pravu koju je izradio Međunarodni komitet Crvenog križa.

V. Relevantni propisi

32. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.

Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 4. a.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava.

[...] Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Član 172.

Zločini protiv čovječnosti (1) Ko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje drugog lica života (ubistvo),

b) istrebljenje,

c) odvođenje u ropstvo,

d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva,

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava,

f) mučenje,

g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja,

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine,

i) prisilni nestanak lica,

j) zločin aparthejda,

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

Član 173.

Ratni zločini protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:

a) napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, a taj je napad imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu ozljedu ili teško narušavanje zdravlja ljudi,

b) napad bez izbora cilja kojim se ozljeđuje civilno stanovništvo,

c) ubijanja, namjerno nanošenje licu snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja,

d) raseljenje, preseljenje ili prisilno odnarodnjenje ili prevođenje na drugu vjeru,

e) prisiljavanje drugog lica, upotrebom sile ili prijetnje, direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivpravno odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateljskoj obavještajnoj službi ili upravi,

f) prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivpravno, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerima, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjene vrijednosti domaće novčane jedinice ili protivzakonito izdavanje novca, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:

a) napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom ili općeopasne objekte i postrojenja kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane,

b) napad bez izbora cilja na civilne objekte koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone,

c) dugotrajno oštećenje prirodnog okoliša velikih razmjera, koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva.

(3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator naredi ili učini preseljenje dijelova civilnog stanovništva svoje pripadnosti na okupiranu teritoriju, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

33. Krivični zakon SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

[...] (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina.

[...] Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena:

obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu).

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela.

(3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije kao okupator naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.

34. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan:

a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom,

b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu.

[...] Član 28.

Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan da pazi na svoju nadležnost i da se, čim primijeti da nije nadležan, proglasi nenadležnim i nakon pravosnažnosti rješenja ustupi predmet nadležnom sudu. [...] (2) Sud kojem je predmet ustupljen dužan je da provede postupak i donese odluku. Član 449.

Ustupanje predmeta iz nadležnosti Suda (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršit će ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu.

(2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivični postupak će se nastaviti u skladu sa ovim zakonom.

35. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 29/00, 24/02, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Krivična nadležnost (1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.

[...]

36. Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Krivična nadležnost (1) Tužilaštvo je organ nadležan za provođenje istrage za krivična djela za koja je nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te za gonjenje počinilaca pred Sudom Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i drugim primjenjivim zakonima.

[...] (3) Posebni odjeli, između ostalog, preduzimaju zakonom određene mjere za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, organiziranog kriminala, privrednog kriminala i korupcije, predviđenih zakonom, kada je u navedenim zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine.

Član 18.

Prijelazna odredba Nakon formiranja Tužilaštva, svi sudovi i tužilaštva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko, kod kojih je u toku rješavanje krivičnih predmeta koji se ubrajaju u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, na osnovu izmijenjenog i dopunjenog člana 13. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, u kojima optužnica nije potvrđena ili nije postala pravosnažna, obavezni su o tim predmetima obavijestiti Tužilaštvo.

VI. Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X- KRŽ 05/49 od 13. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dalje, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu u krivičnim stvarima koje je zagarantirano članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

44. Apelant smatra da mu je Sud BiH, odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda u Trebinju, na osnovu pogrešnog tumačenja člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, povrijedio pravo na pravično suđenje koje osigurava zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom.

45. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, što se tiče uvjeta iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sud mora biti «ustanovljen zakonom», a prema praksi nadzornih organa Evropske konvencije, ustroj, organizacija i djelovanje sudova treba da budu propisani na nivou zakonodavne vlasti (dakle, Parlamenta ili drugog najvišeg zakonodavnog organa), a ne da ih propisuju druge grane vlasti, posebno izvršne vlasti. Uzimajući u obzir navedeno, sud koji je postupao u apelantovom predmetu, sa aspekta zakonskog organizacionog okvira sudstva, ispunjava zahtjev iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Praksa Evropskog suda za ljudska prava po pitanju nadležnosti u kontekstu pojma «sud» postavila je kriterije kojima se služi pri donošenju odluka o tome da li predmetna ustanova predstavlja «sud» prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome je istaknuto da pojam «sud» u suštinskom smislu riječi «određuje njegova sudska funkcija, dakle, to što on donosi odluke o pitanjima iz svoje nadležnosti na osnovu pravnih normi i nakon postupka koji je proveden na propisani način» (vidi Evropski sud, Belilos protiv Švicarske, presuda od 29. aprila 1988. godine, serija A, broj 132, str. 29, stav 64). Dakle, da bi ispunio zahtjev «zakonom ustanovljenog suda» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sud ne samo da mora biti osnovan u skladu sa zakonom već mora i suditi u okviru zakonom propisane nadležnosti.

47. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da, prema sudskoj praksi Evropskog suda, «sud» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u suštini, određuje i njegova nadležnost.

48. Najzad, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

49. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što nije imao postupak pred «nadležnim sudom», Ustavni sud podsjeća na to da je Sud BiH ustanovljen Zakonom o sudu BiH koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a naknadno potvrdila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Članom 13. navedenog zakona ustanovljena je krivična nadležnost Suda BiH, odnosno Sud BiH je nadležan za krivična djela propisana Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Također, citirana odredba mora se čitati u vezi sa članom 23. Zakona o krivičnom postupku BiH koji propisuje stvarnu nadležnost Suda BiH (između ostalog, da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom). Najzad, Krivičnim zakonom BiH u članu 172. propisano je krivično djelo zločina protiv čovječnosti.

50. Dalje, da bi sud bio «ustanovljen zakonom» mora i suditi u okviru propisane nadležnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je članom 449. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršiti ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Stavom 2. istog člana propisano je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiti ti sudovi, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Imajući u vidu član 23. Zakona o krivičnom postupku BiH, kojim je propisana stvarna nadležnost Suda BiH, u skladu sa kojim, nakon stupanja na snagu ovog zakona, tj. nakon 1. marta 2003. godine, drugi sudovi i tužilaštva nisu ovlašteni da uzimaju u rad predmete iz nadležnosti Suda BiH, Ustavni sud smatra da se član 449. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH prvenstveno odnosi na predmete koji su primljeni u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona, iako stav 2. ovog člana ne sadrži jasnu odrednicu iz stava 1. istog člana, tj. «do stupanja na snagu ovog zakona». Dalje, predmete u kojima optužnica nije potvrđena ili stupila na snagu, Sud BiH može preuzeti po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka u postupku i branioca. Odluku o preuzimanju predmeta Sud BiH donosi u formi rješenja i protiv njega se može izjaviti žalba tročlanom vijeću iz člana 24. stav 6. Zakona o krivičnom postupku BiH.

51. U konkretnom slučaju Sud BiH je dva puta odlučivao o preuzimanju apelantovog predmeta. Prvi put, Vanraspravno vijeće je razmatralo inicijativu koju je pokrenula nevladina organizacija koja nije imala status stranke u postupku, pa je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH. Drugi put, obrazloženi prijedlog za preuzimanje predmeta podnijelo je Tužilaštvo BiH, kao stranka u postupku, tj. podnio ga je ovlašteni predlagač u smislu člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH, a na inicijativu Okružnog tužilaštva. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu može se zaključiti da je inicijativa Okružnog tužilaštva uslijedila zbog novih saznanja do kojih je ovo tužilaštvo došlo, zbog čega je ocijenilo da je potrebno da Tužilaštvo BiH ponovno ocijeni predmetni spis. Naime, u skladu sa Pravilnikom o pregledu predmeta ratnih zločina, čiji je sastavni dio i dokument «Orijentacioni kriteriji za ocjenjivanje osjetljivih predmeta Jedinice za pravila puta», Tužilaštvo BiH ocjenjuje koji su to predmeti koji zbog svoje težine ili zbog statusa počinioca moraju biti procesuirani pred Sudom BiH. Iz obrazloženja rješenja o preuzimanju predmeta proizlazi da je Sud BiH odlučio da preuzme predmet u skladu sa stavom 2. člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH jer je ocijenio da ne postoje prepreke za preuzimanje i onih predmeta u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu ali nakon donošenja Zakona o krivičnom postupku BiH. Ovakvo stanovište potkrijepljeno je i u rješenju Apelacionog vijeća koje je doneseno povodom apelantove žalbe, u kojem je istaknuto da bi bilo nezakonito preuzimati samo one predmete iz nadležnosti Suda BiH u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu prije stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH svoju odluku zasnovao na obrazloženom prijedlogu Tužilaštva BiH, koje je ovlašteno da podnosi prijedlog za preuzimanje predmeta. Sam prijedlog sadržavao je jasne podatke o osumnjičenom, opis djela, dokaze iz kojih proizlazi da je osumnjičeni počinio djelo koje mu se stavlja na teret, te obrazloženje zbog čega Sud BiH traži preuzimanje predmeta. Dalje, podnošenje prijedloga Tužilaštva BiH za preuzimanje predmeta mora se sagledati i u svjetlu člana

12. Zakona o Tužilaštvu BiH, u skladu sa kojim podnošenje prijedloga Tužilaštva BiH predstavlja «jednu od zakonom određenih mjera za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela kada je zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda BiH», na što upućuje stav 3. citiranog člana.

52. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da način na koji će nadležne vlasti regulirati pitanje nadležnosti sudova, kao i mogućnost preuzimanja nadležnosti u određenim stvarima, predstavlja pitanje koje se ubraja u slobodnu procjenu države. Međutim, ta slobodna procjena nije apsolutna već je ograničena principom vladavine prava koji, između ostalog, zahtijeva da zakoni budu dovoljno precizni i jasni kako bi se izbjegla proizvoljnost u odlučivanju. To je naročito važno za propise koji na bilo koji način reguliraju krivičnopravnu oblast s ciljem osiguranja provođenja pravičnog postupka. Jedan od neodvojivih elemenata pravičnog postupka je njegova zakonitost, uz koju je tijesno vezano pitanje stvarne nadležnosti suda. Da bi se ovako postavljenim konceptom principa zakonitosti moglo u potpunosti ostvariti pravo na pravičan postupak, zakonodavac mora propisati jasna pravila o tome da samo sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležan može suditi za krivična djela iz njegove nadležnosti. S druge strane, ako zakonodavac želi propisati i pravila prema kojima stvarnu nadležnost u određenim krivičnopravnim stvarima može preuzeti drugi sud osim onog zakonom propisanog, onda mora, s ciljem poštivanja principa vladavine prava općenito i principa zakonitosti kao njegovog neodvojivog elementa, precizno i jasno propisati pod kojim uvjetima do toga može da dođe.

53. U konkretnom slučaju, članom 23. Zakona o krivičnom postupku BiH, koji se mora čitati u vezi sa članom 13. Zakona o Sudu BiH, propisana je stvarna, odnosno krivična nadležnost Suda BiH i u tom smislu ne postoji dilema da je Sud BiH «sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za krivična djela iz njegove nadležnosti». Dalje, članom 449. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je kada i pod kojim uvjetima Sud BiH može, odnosno ne može preuzeti predmet iz svoje nadležnosti, koji se u momentu stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH nalazio u nekom drugom sudu. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti dao detaljno obrazloženje koje ima uporište u navedenim zakonima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno.

54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH, rješenjem o preuzimanju predmeta nakon što je Okružni sud potvrdio optužnicu i zakazao glavni pretres nakon stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH, nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na zahtjev da mu sudi «zakonom ustanovljeni sud».

55. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona, ukidanje smrtne kazne

56. Jedan od apelantovih suštinskih navoda vezan je za odnos predmetnog krivičnog postupka i člana 7. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju i čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za krivično djelo propisano Krivičnim zakonom BiH, a ne za krivično djelo propisano Krivičnim zakonom SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, prekršio garancije ustanovljene članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da na osnovu navedene ustavne odredbe, prioritetnom primjenom Evropske konvencije i njezinih protokola, nije postojala mogućnost da mu bude izrečena smrtna kazna, koja je bila utvrđena Krivičnim zakonom SFRJ, pa da je ovaj zakon bio blaži u odnosu na Krivični zakon BiH koji propisuje kaznu dugotrajnog zatvora. U vezi s tim, smatra da su mu prekršene garancije iz člana 7. Evropske konvencije, tj. da se «niko ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu, te da izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela».

57. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njezinim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

58. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima priznatim kod civiliziranih naroda.

59. Član 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju glasi:

Član 1.

Ukidanje smrtne kazne Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti.

60. Protokol broj 13 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ukidanje smrtne kazne Smrtna kazna se ukida. Niko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili biti pogubljen. Član 2.

Zabrana derogiranja Na osnovu člana 15. Konvencije, odredbe ovoga protokola ne mogu se derogirati.

61. Garancija sadržana u članu 7. Evropske konvencije jeste jedan od osnovnih činilaca vladavine prava i zauzima istaknuto mjesto u sistemu ostvarivanja prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Značaj člana 7. Evropske konvencije ogleda se i u činjenici da, u skladu sa članom

15. Evropske konvencije, nije dopušteno odstupanje od primjene garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije ni u vrijeme rata ili druge javne opasnosti. Član 7. Evropske konvencije se mora tumačiti i primjenjivati na način kojim se osigurava uspješna zaštita protiv arbitrarnog gonjenja, osude i kazne.

62. U praksi Evropskog suda, u pogledu tumačenja člana 7. stav 1. Evropske konvencije, uspostavljeni su sljedeći opći principi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Konovov protiv Latvije, presuda od 24. jula 2008. godine, aplikacija broj 36376/04):

a) Član 7. Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Zbog toga, prvi zadatak suda jeste da provjeri da li je, u vrijeme kada je optuženi počinio radnju koja je dovela do optuživanja i kažnjavanja, bila na snazi odredba domaćeg ili međunarodnog prava koja je takav akt činila kažnjivim. Istovremeno, član 7. Evropske konvencije zabranjuje, prvo: širenje područja primjene postojećih krivičnih djela na radnje koje ranije nisu bile krivična djela, i drugo: široko tumačenje krivičnog zakona na štetu optuženog, naprimjer, analogijom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Come i drugi protiv Belgije, aplikacija br. 32472/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96, 33210/96 i

145, ECHR 2000-VII);

b) Kažnjiva djela i važeće kazne moraju biti jasno ustanovljeni zakonom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Achour protiv Francuske, aplikacija broj 67335/01, stav 41, ECHR 2006). Ovaj zahtjev je zadovoljen kada je pojedinac u stanju da iz sadržaja ocijeni relevantne odredbe, ako je potrebno i uz sudsku pomoć pri njezinom tumačenju, koje radnje i propuštanja ga čine krivično odgovornim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cantoni protiv Francuske, presuda od 15. novembra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, p. 1627, stav 29). Kada se govori o «zakonu», član 7. Evropske konvencije podrazumijeva istovjetan koncept na koji Konvencija upućuje kada bilo gdje koristi ovaj termin, tj. koncept koji uključuje pisani zakon i sudsku praksu i podrazumijeva kvalitativne zahtjeve, uključujući dostupnost i predvidivost (vidi Come i drugi protiv Belgije);

c) Koliko god da pravne norme u bilo kojem sistemu, uključujući krivično pravo, bile jasno definirane, postoji i neizbježno sudsko tumačenje. Uvijek će postojati potreba za pojašnjenje nejasnih pitanja i za prilagođavanje izmijenjenim okolnostima. Pri tome, postepeni razvoj krivičnog prava popunjavanjem pravnih praznina sudskim tumačenjem u državama u kojima je Evropska konvencija u primjeni, duboko je ukorijenjen i neophodan dio pravne tradicije. Član 7. Evropske konvencije ne može se tumačiti kao zabranjivanje postepenog razjašnjenja pravila krivične odgovornosti sudskim tumačenjem od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je promjena koja rezultira u skladu sa suštinom krivičnog djela i razumno bi se mogla predvidjeti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Streletz, Kessler and Krenz protiv Njemačke, [GC], aplikacije br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, ECHR 2001-II, stav 50);

d) Domašaj koncepta predvidivosti u znatnoj mjeri zavisi od sadržaja instrumenta u pitanju, oblasti koju je namijenjen pokrivati i broja i statusa onih kojima je upućen. Zakon će još uvijek zadovoljavati zahtjev predvidivosti čak i u slučaju kada lice u pitanju, u mjeri u kojoj je to razumno u datim okolnostima, mora potražiti pravni savjet da bi ocijenilo koje nužne posljedice može imati određena radnja. Ovo je tačno posebno u pogledu lica koja obavljaju profesionalnu aktivnost, koja su obavezna postupati sa povećanom pažnjom pri obavljanju svoje profesije. U vezi s tim, od njih se može očekivati i posebna pažnja u procjeni rizika koji takva radnja nužno može imati za posljedicu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pessino protiv Francuske, aplikacija broj 40403/02, stav 33, 10. oktobar 2006. godine);

e) U skladu sa općim pravnim principima, okrivljeni ne mogu opravdavati ponašanje koje je dovelo do njihove osude jednostavno ukazujući na to da je, ustvari, takvo ponašanje, time što se dogodilo, postalo praksa. Stoga, praksa države da tolerira ili ohrabruje određena ponašanja koja se smatraju krivičnim djelima prema domaćim ili međunarodnim instrumentima i dojam nekažnjivosti koji ovakva praksa ulijeva kod počinilaca takvih djela ne sprječava njihovo privođenje pravdi i kažnjavanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Streletz, Kessler and Krenz, st. 74, 77-79 i 87-88);

f) U slučaju sukcesije države ili promjene političkog režima na državnoj teritoriji, u potpunosti je opravdano u državi koja se rukovodi vladavinom prava voditi krivični postupak protiv lica koja su počinila krivično djelo za vrijeme prethodnog režima; također, sudovi takve države koji su zauzeli mjesto onih koji su ranije postojali, ne mogu biti kritizirani za primjenjivanje i tumačenje pravnih odredaba koje su bile na snazi u relevantnom periodu, u svjetlu principa vladavine prava kojim se rukovodi država u pitanju (vidi Evropski sud, K. H. W. protiv Njemačke (GC), broj 37201/97, stav 84, ECHR 2001-II [izvodi]).

63. U pogledu stava 2. člana 7. Evropske konvencije, organi Evropske konvencije su naveli sljedeće:

a) Stav 2. člana 7. Evropske konvencije, koji se odnosi na «suđenje i kažnjavanje» bilo kojeg lica za bilo koju radnju ili propuštanje, koji su, u vrijeme kada su počinjeni, bili krivično djelo prema općim principima prava koje su prepoznali civilizirani narodi», uspostavlja izuzetno odstupanje od općeg principa ustanovljenog u stavu 1. tog člana. Prema tome, oba stava su uzajamno povezana i moraju se tumačiti na saglasan način (vidi Evropski sud, Tess protiv Latvije, broj 34854/02, od 12. decembra 2002. godine);

b) Travaux preparatoires upućuje na to da je svrha stava 2. člana 7. Evropske konvencije da precizira da se član 7. Evropske konvencije ne odnosi na zakone koji su, u potpuno izuzetnim okolnostima, doneseni nakon Drugog svjetskog rata, da bi se kaznili ratni zločini, izdaja i saradnja sa neprijateljem, prema tome, nije mu cilj niti moralna niti pravna osuda takvih zakona (vidi Evropski sud, X protiv Belgije, broj 268/57, odluka Komisije od 20. jula 1957. godine, Godišnjak 1, p. 241). Također, ovakvo shvatanje se primjenjuje i u pogledu zločina protiv čovječnosti počinjenih u ovom periodu (vidi Evropski sud, Touvier protiv Francuske, broj 29420/95, odluka Komisije od 13. januara 1997. godine, Odluke i izvještaji (DR) 88, p. 148; i Papon protiv Francuske (broj 2) broj 54210/00, ECHR 2001-XII [izvodi]).

64. U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (serija A, br. 260-A, str. 22, stav 52) Evropski sud je tumačio član 7. Evropske konvencije tako da taj član nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na aplikantovu štetu, već taj član, mnogo općenitije, sadrži princip da samo zakon može ustanoviti postojanje krivičnog djela i da samo zakon može propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i princip da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Evropski sud je posebno istaknuo da je ovaj zahtjev člana 7. Evropske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržaja relevantne odredbe, ukoliko je potrebno i uz pomoć tumačenja suda, može shvatiti koje krivične radnje i propusti ga mogu učiniti krivično odgovornim.

65. U vezi sa navodima iz apelacije kojima se problematiziraju pojmovi «blažeg zakona» i «blaže kazne», kao i «retroaktivne primjene zakona», Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je u povodu istih pitanja izneseno u predmetu broj AP 1785/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1785/06, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 57/07). U predmetnoj odluci Ustavni sud je iskazao stanovište da stav 2. člana 7. Evropske konvencije upućuje na «opće pravne principe civiliziranih naroda», a da odredba člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da su «opći principi međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta». Iz ovakve odredbe proizlazi da su ti principi sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini, čak i bez posebne ratifikacije konvencija i drugih dokumenata koji reguliraju njihovu primjenu, pa, samim tim, i Statut Međunarodnog suda za gonjenje lica odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije iz 1993. godine (UN dok. S25704). Dalje, Ustavni sud je stanovišta da su ratni zločini «zločini po međunarodnom pravu» u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili po zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. stav 1. Evropske konvencije. U tom smislu, ukazano je i na stanovište Evropskog suda za ljudska prava u predmetu broj 51891/99, Naletilić protiv Hrvatske, od 4. maja 2000. godine, prema kojem: «U pogledu aplikantovih navoda da ga ICTY može osuditi na težu kaznu nego domaći sudovi ukoliko bi im bilo omogućeno da vrše svoju nadležnost i okončaju postupak protiv njega, Sud primjećuje da, čak i pod pretpostavkom da je član 7. primjenjiv u konkretnom slučaju, specifična odredba koja bi se mogla primijeniti bi bila odredba stava 2. prije nego stava 1. člana 7. Konvencije. To znači da druga rečenica člana 7. stav 1. Konvencije, na koju se pozvao aplikant, ne može biti primijenjena».

66. Dalje, apelant smatra da je Sud BiH pri ocjeni «blažeg zakona» zanemario da, u skladu sa članom 1. Protokola broj 6 i čl. 1. i 2. Protokola broj 13, nije mogla biti izrečena smrtna kazna propisana Krivičnim zakonom SFRJ, pa da je, u tom smislu, ovaj zakon bio blaži za njega. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da su svi zakoni koji su predviđali pogubljenje lica nakon 14. decembra 1995. godine bili u očiglednoj suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te od navedenog datuma nisu mogli proizvoditi pravni učinak. Dalje, kao što je Ustavni sud konstatirao u citiranoj odluci u predmetu broj AP 1785/06, ni u jednoj državi bivše Jugoslavije u zakonodavstvu nije postojala mogućnost izricanja doživotnog zatvora niti dugotrajnih zatvorskih kazni, a što je Međunarodni krivični sud za zločine na području bivše Jugoslavije često činio (slučaj Krstić, Galić itd.). Istovremeno, koncept Krivičnog zakona SFRJ je bio takav da nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora, nego je za najteža krivična djela propisivao smrtnu kaznu, a za lakše oblike maksimalne zatvorske kazne do 15 godina zatvora. Dakle, jasno je da se ne može odvojiti jedna sankcija od cjelokupnosti cilja koji se želio postići krivičnom politikom u vrijeme važenja tog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud je konstatirao da nije moguće jednostavno «odstraniti» jednu sankciju i primijeniti druge, blaže sankcije i time praktično ostaviti neadekvatno sankcionirana najteža krivična djela. Najzad, u konkretnom slučaju radi se o krivičnom djelu ratnog zločina kao «zločina po međunarodnom pravu» u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, koje je Krivičnim zakonom BiH naknadno propisano kao krivično djelo i za koje je propisana krivična sankcija.

67. Zatim, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi iz apelacije kojima se ističe da smrtna kazna propisana Krivičnim zakonom SFRJ nije mogla biti izrečena s obzirom na prioritetnu primjenu Evropske konvencije i njezinih protokola u Bosni i Hercegovini, te da se, u skladu s tim, morala primijeniti odredba člana 38. stav 2. navedenog zakona, koja je predviđala da se umjesto smrtne kazne može izreći kazna zatvora od 20 godina. Naime, apelant je optužen i osuđen za krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti, kao zločina po međunarodnom pravu, koje je propisano i sankcionirano Krivičnim zakonom BiH, ali koje Krivičnim zakonom SFRJ nije bilo propisano kao kažnjivo, pa, u skladu s tim, nije bilo ni sankcionirano.

68. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj novijoj praksi (vidi Sud BiH, Presuda broj X-KRŽ-06/299 od 25. marta 2009. godine, dostupna na web-stranici Suda BiH www.sudbih.gov.ba), pozivajući se na stanovište Ustavnog suda BiH iskazano u citiranoj odluci u predmetu broj AP 1785/06 da [...] različita primjena zakona u sličnim predmetima dopušta se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog, pri ocjeni «blažeg zakona» usvojio stanovište da je u predmetu o kojem je tom prilikom odlučivao Krivični zakon SFRJ, kao preuzeti Krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela u tom slučaju, «blaži zakon» u odnosu na Krivični zakon BiH. Ovakvo stanovište Sud BiH je obrazložio stavom da se jedan te isti zakon može pokazati, u zavisnosti od konkretnih okolnosti, u jednoj situaciji kao blaži, a u drugoj kao teži, pa je, u situaciji kada je više zakona u konkurenciji, potrebno procijeniti prema kojem zakonu učinilac ima veću mogućnost za povoljan ishod (tačka 133. navedene presude).

69. Međutim, ovakvo stanovište ni na koji način ne dovodi u pitanje primjenu iznesenih stavova Ustavnog suda u pogledu procesuiranja i kažnjavanja ratnog zločina. Naime, u citiranoj presudi i Sud BiH konstatira (vidi t. 120. i 121. citirane presude) da je član 4. a. Krivičnog zakona BiH primjenjiv na krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao krivično djelo po općim principima međunarodnog prava, učinjeno u vrijeme kada je bio na snazi preuzeti Krivični zakon, jer taj zakon uopće nije propisivao ovo krivično djelo. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je potrebno direktno primijeniti član 7. stav 2. Evropske konvencije koja se na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Također, navedeni član ne dopušta da, ako se ne inkriminiraju u nacionalnom zakonodavstvu određene radnje kao krivična djela, a koje su kao takve prepoznate prema općim principima međunarodnog prava, njihovi počinioci izbjegnu suđenje i kažnjavanje.

70. Zbog svega navedenog, te imajući u vidu i primjenu člana 4. a. Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.

Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu

71. Apelant ističe da mu je presudom Apelacionog odjela Suda BiH, kojom je proglašen krivim i za one oblike krivičnog djela iz člana 172. Krivičnog zakona BiH za koja je prvostepenom presudom bio oslobođen, povrijeđeno pravo da viši sud preispituje presudu ili kaznu, odnosno pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što ne postoji mogućnost izjavljivanja žalbe protiv osporene presude u ovome dijelu.

72. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

(1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom.

(2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.

73. Obim ovog člana u osnovi je određen konceptom «krivično djelo», «sud», te riječima «osuda i kazna». Značenje riječi «krivično djelo» tijesno je povezano sa idejom «krivične optužbe» iz člana 6. Evropske konvencije. Dalje, član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva postojanje «osude i kazne», s tim da ove pojmove treba autonomno tumačiti. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ne može se primjenjivati ukoliko lice nije osuđeno i kažnjeno zbog nedostatka dokaza ili krivice. Najzad, pojam «sud» upućuje na organe koji jesu sudovi u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

74. Iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, «preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja ili biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantiranog ovim članom, koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu, mora, po analogiji sa pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava».

75. Stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni su i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1. istog člana. Prvi izuzetak odnosi se na manje prijestupe. Izvještaj sa objašnjenjima predlaže da vodeći kriterij u određivanju granice koja dijeli manje od ozbiljnih prijestupa bude odgovor na pitanje da li je prijestup kažnjiv zatvorskom kaznom ili ne. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prijestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak odnosi se na slučajeve gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu.

76. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju utvrđeno da o modalitetima preispitivanja «presude ili kazne» odlučuje domaće zakonodavstvo, te da se prema Izvještaju sa objašnjenjima preispitivanje može odnositi na činjenične nalaze i zakonska pitanja ili samo na zakonska pitanja. U svjetlu prakse Evropskog suda, preispitivanje zakonskih pitanja trebalo bi da omogući poništenje ili izmjenu presude i kazne. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da je Zakon o krivičnom postupku BiH, u dijelu kojim regulira pravo na žalbu, žalbene osnove, nadležnost za odlučivanje i odluke povodom žalbe, omogućio da «viši sud preispituje i činjenične nalaze i zakonska pitanja», te i u jednom i u drugom slučaju predvidio kao moguće posljedice preispitivanja prema oba osnova, «poništenje i izmjenu presude i kazne». Najzad, Zakon o krivičnom postupku BiH, u vrijeme kada je donesena presuda Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, nije propisivao mogućnost izjavljivanja žalbe na presudu Apelacionog vijeća.

77. U konkretnom slučaju, prvostepenom presudom Suda BiH apelant je oslobođen od optužbi naznačenih u izreci presude, a na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje). Također, optužba je odbijena u dijelu naznačenom u izreci presude, a na osnovu člana 283. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarjelosti ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje). Polazeći od činjenice da je član 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju određen konceptom «krivično djelo», «sud» i «osuda i kazna», Ustavni sud zaključuje da su garancije ustanovljene citiranim članom mogle biti primijenjene samo u odnosu na osuđujući dio presude, a ne i na dio kojim je apelant oslobođen od optužbi, jer u ovom dijelu nedostaje «osuda i kazna». U tom smislu, apelant nije bio uskraćen na pravo žalbe Apelacionom vijeću Odjela I za ratne zločine Suda BiH na prvostepenu presudu kojom je u jednom dijelu proglašen krivim, kako u pogledu preispitivanja «suda», tako i u pogledu «krivičnog djela», te «osude i kazne».

78. Dalje, stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao jedan od izuzetaka od primjene prava ustanovljenog stavom 1. ovog člana, predviđen je slučaj gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu. U konkretnom slučaju, apelant je prvostepenom presudom djelimično oslobođen za pojedine radnje koje čine obilježje krivičnog djela ratnog zločina protiv čovječnosti zbog nedostatka dokaza. Apelaciono vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH, uvažavajući i apelantovu žalbu i žalbu Tužilaštva BiH, ukinulo je prvostepenu presudu i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu, te nakon održanog pretresa donijelo presudu kojom je apelanta proglasilo krivim i za one oblike krivičnog djela iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen zbog nedostatka dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je nemogućnost izjavljivanja žalbe na ovu presudu u skladu sa izuzetkom ustanovljenim stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prema kojem države nemaju obavezu da omoguće preispitivanje krivične presude i u «trećem stepenu», tj. kada je nakon izjavljene žalbe na oslobađajuću presudu donesena osuđujuća presuda.

79. Imajući u vidu da stav 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju propisuje da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo, te da države pri tome uživaju široko polje procjene kako će ovo pravo biti izvršeno, kao i da stav 2. citiranog člana Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, uspostavljajući izuzetke od pravila iz stava 1. člana 2. ovog protokola uz Evropsku konvenciju, upućuje na zaključak da ovo pravo nije apsolutno i bezuvjetno, Ustavni sud zaključuje da nemogućnošću izjavljivanja žalbe protiv presude Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim i u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen, nije povrijeđeno apelantovo pravo na preispitivanje višeg suda. Štaviše, iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno proizlazi da ovakvo ograničenje, odnosno izuzetak, propisuje i sama Evropska konvencija. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da činjenica da Zakon o krivičnom postupku BiH nije propisivao mogućnost preispitivanja krivične presude u «trećem stepenu» u vrijeme kada je donesena osporena presuda Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH ne predstavlja kršenje apelantovog prava garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

80. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje budući da je postupak protiv apelanta zbog ratnih zločina i kršenja međunarodnog humanitarnog prava vođen pred Sudom BiH kao zakonom ustanovljenim sudom. Sud BiH je postupao u okviru zakonom ustanovljene nadležnosti kada je od Okružnog suda preuzeo apelantov predmet, tj. predmet vezan za krivično gonjenje, nakon što je optužnica protiv njega stupila na pravnu snagu, a poslije stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH.

81. Ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili «civilizirani narodi», a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.

82. Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude pred višim sudom, garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da navedenim članom nije ustanovljena obaveza da se, u slučaju osuđujuće presude izrečene povodom žalbe na oslobađajuću presudu, mora omogućiti pravo da takva odluka bude preispitana pred višim sudom. Stavom 2. ovog člana predviđen je izuzetak od pravila da presudu preispita viši sud, između ostalog, u slučaju osude povodom žalbe na oslobađajuću presudu, kao u apelantovom slučaju.

83. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

84. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-519/07 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio