Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1334/09 (B. A.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1334/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 1334/09, rješavajući apelaciju Besima Ajanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Ajanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 13-0-U-
000209-09-U od 26. februara 2009. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R-403/08 od 4. novembra 2008. godine, i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Derventa broj 05-050-14-89/02 od 10. novembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Besim Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 13-0-U-000209-09-U od 26. februara 2009. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R-403/08 od 4. novembra 2008. godine, i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-
14-89/02 od 10. novembra 2003. godine.
2. Zaključkom Odsjeka broj 05-050-14-89/02 od 10. novembra 2003. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R-403/08 od 4. novembra 2008. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Njegoševa 54 u Derventi, jer je podnesen nakon proteka zakonskih rokova predviđenih Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
3. Rješavajući u upravnom sporu koji je apelant pokrenu protiv rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R-403/08 od 4. novembra 2008. godine, Okružni sud donio je presudu broj 13-0-U-000209-
09-U od 26. februara 2009. godine kojom je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je nesporno da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed u Republici Srpskoj bio 19. april 2000. godine u skladu sa članom 16. stav 2. Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01), odnosno 29. juni 2002. godine za stanove koji su devastirani, a u skladu sa članom 32. istog zakona. Budući da je apelant zahtjev za vraćanje predmetnog stana podnio 25. februara 2002. godine, te da predmetni stan nije spadao u kategoriju devastiranih, Okružni sud je zaključio da je ispravan stav upravnih organa da je apelantov zahtjev podnesen neblagovremeno.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant je 25. februara 2002. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, koji je zaključkom Odsjeka broj 05-050-14-89/02 od 10. novembra 2003. godine odbačen je kao neblagovremen. Pomenuti zaključak je potvrđen rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R-403/08 od 4. novembra 2008. godine kojim je odbijena apelantova žalbu. Apelant je pred Okružnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio presudu broj 13-0-U-000209-09-U od 26. februara 2009. godine, kojom je tužbu odbio, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o navedenom zahtjevu zakonit i pravilan.
8. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović