Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1644/09 (N. T.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1644/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 1644/09, rješavajući apelaciju Nevenke Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Todorović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-216/05 od 26. marta 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevenka Todorović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donjeg Ribnika, koju zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-216/05 od 26. marta 2009. godine.

2. Rješenjem Službe za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju Općine Ključ (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-53/02 od 22. januara 2003. godine odbijen je kao neblagovremen apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Ključu, u ulici Kulina Bana broj 1. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica nije podnijela zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, u smislu člana 5. stav 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon) nadležnom organu, odnosno do 4. jula 1999. godine koji je bio krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim, niti do 3. decembra 1999. godine kada je mogla zahtjev podnijeti Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica ili sudu. Nadalje je navedeno da se podnošenje zahtjeva Uredu Ombdusmena od strane apelantice ne može smatrati podnošenjem zahtjeva za vraćanje u posjed stana shodno navedenom Zakonu.

3. Nezadovoljna prvostepenim rješenjem podnijela je žalbu Ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je rješenjem broj 11/2-23-343-

UP-2/02-1 od 26. septembra 2003. godine odbilo žalbu apelantice kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je odbacio apelanticin zahtjev kao neblagovremen. Takođe, Ministartsvo je istaklo da se ne radi o oštećenom stanu, tako da je rok za vraćanje u posjed navedenog stana bio 4. juli 1999.godine.

4. Kantonalni sud Bihać je presudom broj U-141/03 od 23. marta 2005. godine, odbio apelanticinu tužbu izjavljenu protiv Ministarstva, a radi poništenja rješenja tuženog broj 11/2-23-343-

UP-2/02-1 od 26. septembra 2003. godine i rješenja Službe broj 04-23-53/02 od 22. januara 2003. godine.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo postupilo na zakonit i pravilan način kada je prihvatilo prvostepeni zaključak da je apelanticin zahtjev neblagovremen odnosno da se 26. januar 1998. godine ne može smatrati danom podnošenje zahtjeva obzirom da je isti podnesen Kancelariji Ombudsmena u Banja Luci, a ne nadležnoj službi upravnog organa. Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni organ je pravilno primjenio član 5. Zakona, a ovo obzirom da je zahtjev za vraćanje stana u posjed koji je proglašen privremeno napuštenim i koji nije oštećen, odnosno devastiran, apelantica bila dužan podnijeti do 4. jula 1999. godine. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da zahtjev apelantice za povrat predmetnog stana u posjed od 12. marta 2002. godine ne može se smatrati zahtjevom za povrat oštećenog odnosno devastiranog stana u smislu člana 18.e Zakona (»Službene novine FBiH«, broj 15/02), jer je prvostepeni upravni organ uvidom u zapisnik o uviđaju Stanice javne bezbjednosti Ključ broj 75/96 od 27. juna 1996. godine, pravilno utvrdio da se predmetni stan ne može svrtati u kategoriju stanova u smislu člana 18.e Zakona.

6. Vrhovni sud je 26. marta 2009. godine donio presudu broj Už-216/05 kojom je odbijena apelanticina žalba izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj U-141/03 od 23. marta 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja Kantonalni sud je pravilno primjenio materijalno pravo i razmatrajući prigovore iz žalbe ocjenio da nisu od uticaja na drugačije rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, apelantova žalba neosnovana.

7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju apelantica je Službi podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je rješenjem je odbacila apelanticin zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelanticinu žalbu. Apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 14. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj U-704/02 od 16. oktobra 2003. godine, kojom je tužbu odbio, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Ovu presudu je potvrdio i Vrhovni sud, odbijajući apelanticinu žalbu.

11. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-

1310/06 od 15. februara 2007. godine).

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1644/09 (N. T.) | Sudska praksa | Aktio