Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1792/09 (M. N.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1792/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 1792/09, rješavajući apelaciju Miloša Nogulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Nogulića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-82/05 od 5. februara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Nogulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, kojeg zastupa Rizo Tvrtković odvjetnik iz Mostara, podnio je 5. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-
82/05 od 5. februara 2009. godine. Zastupnik apelanta je 5. juna 2009. godine i 8. januara 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 25. februara 2002. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed na propisanom obrascu, po čijem zahtjevu nije odlučio ni prvostepeni ni drugostepeni organ, te je presudom Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-970/02 naloženo Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) da odluči o žalbi apelanta od 19. juna 2002. godine.
3. Postupajući po uputama suda, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 09-03-25-638/02 od 17. juna 2004. godine, kojim je zahtjev apelanta za potvrđivanje stanarskog prava i vraćanje stana u posjed odbacio kao neblagovremen.
4. Kantonalni sud Mostar je presudom broj U-444/04 od 21. januara 2005. godine, odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva broj 09-03-25-638/02 od 17. juna 2004. godine. U obrazloženju presude je navedeno da apelant nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, u smislu člana 5. stav 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon) nadležnom organu, tj. do 4. jula 1999. godine koji je bio krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim odnosno izuzetno rok za podnošenje zahtjeva je 4. oktobar 1999. godine i to za tačno taksativno određeni broj slučajeva. Nadalje je navedeno da naknadni rok koji je produžen članom 18e. Zakona (»Službene novine FBiH«, broj 15/02), odnosio se isključivo na uništene i devastirane stanove i krajnji rok je bio 30. juna 2002. godine. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u posjed od 25. februara 2002. godine ne može se smatrati zahtjevom za povrat oštećenog odnosno devastiranog stana u smislu člana 18.e Zakona, jer u spisu nema nikakvog dokaza da se predmetni stan može svrstati u kategoriju stanova u smislu člana 18.e Zakona.
5. Vrhovni sud je 5. februara 2009. godine donio presudu broj Už-82/05 kojom je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj U-444/04 od 21. januara 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da suprotno žalbenim navodima apelanta, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja Kantonalni sud i organ uprave su pravilno primjenili materijalno pravo i utvrdili da se predmetni stan ne može smatrati uništenim ili oštećenim u smislu člana 18.e Zakona, jer je bio useljen i kontinuirano korišten od strane porodice Hrvoja Soče od augusta 1996. godine, te o njegovom zahtjevu negativno odlučili, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, apelantova žalba neosnovana.
6. Apelant se žali na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je 25. februara 2002. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed na propisanom obrascu, po čijem zahtjevu nije odlučio ni prvostepeni ni drugostepeni organ, te je presudom Kantonalnog suda broj U-970/02 naloženo Ministarstvu da odluči o žalbi apelanta od 19. juna 2002. godine. Postupajući po uputama suda, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 09-03-25-
638/02 od 17. juna 2004. godine, kojim je zahtjev apelanta za potvrđivanje stanarskog prava i vraćanje stana u posjed odbacio kao neblagovremen. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, koji je donio presudu broj U-444/04 od 21. januara 2005. godine, kojom je tužbu odbio, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnog organa koji je odlučivao o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Ovu presudu je potvrdio i Vrhovni sud, odbijajući apelantovu žalbu.
10. Dakle, nadležni organ Uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
1310/06 od 15. februara 2007. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović