Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2298/09 (M. J.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2298/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2298/09, rješavajući apelaciju Munevere Jašarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munevere Jašarević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000317 07 U od 13. maja 2009. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-31-598/05 od 12. januara 2007. godine i Zaključka Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla broj 07-31-337/05 od 11. aprila 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munevere Jašerević podnesena protiv Rješenja Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla broj 07-31-378/02 od 16. maja 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Munevera Jašarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 16. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000317 07 U od 13. maja 2009. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-598/05 od 12. januara 2007. godine, Zaključka Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-31-337/05 od 11. aprila 2005. godine i Rješenja Službe broj 07-31-378/02 od 16. maja 2002. godine. Apelantica je 3. avgusta

2009. godine dostavila Ustavnom sudu urgenciju za rješavanje njenog predmeta.

2. Rješenjem Službe broj 07-31-378/02 od 16. maja 2002. godine, konstatovano je da se nekretnina-poslovni objekat pobliže opisan u dispozitivu tog rješenja nalazi u državnoj svojini, te je u korist „Agrosirovina“ DD Tuzla utvrđeno pravo raspolaganja na predmetnom objektu i trajno pravo korištenja zemljišta ispod tog objekta i zemljišta koje služi za njegovu redovnu upotrebu, pa je određeno da će Služba nakon pravosnažnosti rješenja, a po zahtjevu „Agrosirovina“ DD Tuzla, brisati sve ranije upise na predmetnom objektu i izvršiti upis državne svojine na tom objektu, te upis prava raspolaganja na objektu i trajno pravo korištenja na zemljištu u korist „Agrosirovina“ DD Tuzla sa dijelom 1/1.

3. Apelantica nije izjavila žalbu protiv Rješenja Službe broj 07-31-378/02 od 16. maja 2002. godine, ali je podnijela prijedlog za obnovu postupka okončanog tim rješenjem.

4. Služba je Zaključkom broj 07-31-337/05 od 11. aprila 2005. godine, potvrđenim Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-598/05 od 12. januara 2007. godine, odbacila apelanticin prijedlog za obnovu postupka kao izjavljen od neovlaštene osobe, utvrdivši da apelantica nije stranka u tom postupku.

5. Apelantica je podnijela tužbu protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-598/05 od 12. januara 2007. godine, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 03 0 U 000317 07 U od 13. maja 2009. godine.

6. Apelantica se žali da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz čl. II/3.a)., II/3.e., II/3.f., II/3.h., II/3.k. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 2., 6., 8., 10., 13., i 14., Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;a. Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku po apelanticinom prijedlogu za obnovu postupka okončanog Rješenjem Službe broj 07-31-378/02 od 16. maja 2002. godine

8. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali odluke donesene u postupku u kojem su Služba, Federalna uprava i Kantonalni sud odlučivali o njenom prijedlogu za obnovu postupka okončanog Rješenjem Službe broj 07-31-378/02 od 16. maja 2002. godine. Ustavni sud smatra da je prvo potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta».

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u postupku koji je okončan pobijanom presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 000317 07 U od 13. maja 2009. godine, a koji se vodio po apelanticinom prijedlogu za obnovu postupka okončanog Rješenjem Službe broj 07-31-378/02 od 16. maja 2002. godine, odlučivalo se isključivo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje predmetnog postupka. Iz navedenog proizilazi da se u tom postupku nije odlučivalo o apelanticnim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa se, shodno tome, apelantica ne može pozivati na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pošto je takva apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud dalje konstatuje da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje upravnog postupka okončanog rješenjem Službe, predmetni postupak nije odnosio na apelanticina prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa stoga, zaključuje da su i ovi apelanticini navodi također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelanticinim pravima iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske Konvencije, pa slijedi da je predmetna apelacija i u odnosu na navodne povrede tih prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

11. Apelantica se žali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da su prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedena prava akcesorna, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelanticinom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

2. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, II/3.f Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske Konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz čl. 13 i 14. Evropske konvencije, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.b. Dopustivost u odnosu na Rješenje Službe broj 07-31-378/02 od 16. maja 2002. godine

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju apelantica je propustila da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da protiv osporenog Rješenja Službe broj 07-31-378/02 od 16. maja 2002. godine izjavi žalbu Federalnoj upravi, zbog čega Ustavni sud konstatuje da apelantica nije iscrpila sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2298/09 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio