Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2683/09 (D.O.O. „Cetanex“ Brčko)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2683/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2683/09, rješavajući apelaciju D.O.O. „Cetanex“ Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. „Cetanex“ Brčko podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011- 0-U-07-000 309 od 15. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06/I.01/0104/II-450-169/07 od 20. marta 2007.

godine i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Područnog centra Banjaluka broj 06/2.02/0702-453-1828/05 od 10. jula 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. „Cetanex“ Brčko podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 032 od 22. maja 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. D.O.O. „Cetanex“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Risto Kojić, advokat iz Beograda, podnio je 17. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 032 od 22. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 309 od 15. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor za rješavanje poreskih žalbi) broj 06/I.01/0104/II-450-169/07 od 20. marta 2007. godine i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Područnog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područni centar poreske uprave) broj 06/2.02/0702-453-1828/05 od 10. jula 2005. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 309 od 15. novembra 2007. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06/I.01/0104/II-450-169/07 od 20. marta 2007. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Područnog centra poreske uprave broj 06/2.02/0702-453-1828/05 od 10. jula 2005. godine. Predmetnim prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio povrat neosnovano plaćene akcize na derivate nafte.

3. Odlučujući po zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 309 od 15. novembra 2007. godine, podnesenom 15. januara 2008. godine, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Uvp-08-000 032 od 22. maja 2009. godine kojom je zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.

4. Apelant smatra da je osporenim odlukama došlo do povrede «načela slobode kretanja roba» iz člana I/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Dopustivost u odnosu na presudu Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 679 od 11. aprila 2008. godine

6. U konkretnom slučaju apelant je protiv presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 309 od 15. novembra 2007. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, ali je isti osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iz prethodnog stava u pogledu ratione materiae kompatibilnosti zahtjeva za vanredno preispitivanje u smislu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da zahtjev za vanredno preispitivanje nije efektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, te, stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 309 od 15. novembra 2007. godine.

7. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu uručena presuda Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 309 od 15. novembra 2007. godine. Budući da je apelant 15. januara 2008. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude, podrazumijeva se da je apelant presudu Okružnog suda morao primiti prije tog datuma. Obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 17. augusta 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 309 od 15. novembra 2007. godine.

Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 032 od 22. maja 2009. godine

8. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, apelant žali na presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 032 od 22. maja 2009. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 309 od 15. novembra 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja ustavnih prava i obaveza apelanta u smislu člana I/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta za preispitivanje osporene presude Okružnog suda, kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o njegovim pravima iz člana I/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za preispitivanje pravosnažne presude. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo o pravu iz člana I/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni o pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2683/09 (D.O.O. „Cetanex“ Brčko) | Sudska praksa | Aktio