Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2746/09 (R. R.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2746/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2746/09, rješavajući apelaciju Radovana Radivojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Radivojevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 748 od 9. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-07-000 059 od 18. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-2010/03 od 24. januara 2006. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Radivojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kotor Varoši, koga zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 748 od 9. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 059 od 18. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-2010/03 od 24. januara 2006. godine.

2. Rješenjem Direktora policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) broj 05/2-126-223 od 22. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem MUP RS broj 05/2-126-223 od 20. maja 2003. godine, apelantu je prestao radni odnos zbog oduzimanja certifikata za rad u MUP RS, jer mu je odlukom Komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine oduzeto privremeno ovlaštenje za vršenje policijske dužnosti, odnosno certifikat za rad u MUP RS. Nadalje je u obrazloženju rješenja navedeno da je Komesar EUPM aktom broj 1000-PXOM-

111/03 od 17. marta 2003. godine obavijestio MUP da svi policajci kojima nije odobrena certifikacija za obavljanje policijske dužnosti moraju biti otpušteni iz službe.

3. Presudom Osnovnog suda broj Rs-2010/03 od 24. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 059 od 18. aprila 2007. godine, apelant je u cjelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je predložio da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog MUP RS broj 05/2-126-223 od 22. aprila i 20. maja 2003. godine, kao i da se tuženi obaveže da ga vrati u radni odnos, isplati lična primanja po osnovu rada za period od maja 2003. godine do juna 2006. godine u mjesečnom iznosu od 450,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svake pojedinačne mjesečne plate pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju prvostepene presude, koju je u cjelosti potvrdio i drugostepeni sud, navedeno je da iz činjenične osnove proizlazi da je apelantu prestao radni odnos na osnovu rješenja tužene u kojem je kao razlog prestanka radnog odnosa navedena odluka Komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine o oduzimanju certifikata apelantu za rad u MUP RS, odnosno o oduzimanju privremenog ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti, te da je aktom Komesara EUPM od 17. marta 2003. godine, tuženoj naloženo da otpusti iz službe sve policajce kojima nije odobrena certifikacija. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da razloge koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud, u cjelini, kao pravilne, prihvata i ovaj sud, jer Odluka Komesara IPTF, koja je konačna i obavezujuća za tuženu, predstavlja razlog koji „ex lege" dovodi do posljedice koja je predmet zaštite u ovoj parnici. Također, drugostepeni sud je naveo da upravo karakter odluka Komesara IPTF, koje nemaju sudsku zaštitu pred domaćim sudovima, isključuju mogućnost utvrdjivanja osnovanosti razloga za oduzimanje cerifikata, pa su neosnovani apelantovi žalbeni razlozi da su sudovi ovlašteni da ocjenjuju zakonitost ovog rješenja i da se upuštaju u opravdanost razloga za njegovo donošenje. U tom smislu, pravilan je, prema mišljenju drugostepenog suda, zaključak prvostepenog suda da je pravni okvir za donošenje pobijane odluke MUP RS član 14. Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik RS" broj 19/99). Nakraju, drugostepeni sud je istakao da je prvostepena presuda na jasan i pravno utemeljen osnov za prestanak radnog odnosa sa kvalitetnim i sažetim obrazoloženjem, istovremeno potvrdila i ispunjenjenje imperativnog zadatka tužene prihvaćenog najvišim aktima države, koje se odnose na saradnju Ministarstva unutrašnjih poslova prema međunarodnim policijskim snagama i ispunjenje svih obaveza koje proističu iz Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 748 od 9. juna 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta podnesena protiv drugostepene presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 059 od 18. aprila 2007. godine. Vrhovni sud je konstatovao da je presuda Okružnog suda pravilna i zakonita. Suprotno apelantovoj tvrdnji, Vrhovni sud je ocijenio da uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata utvrđuje i sprovodi IPTF, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima, nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije, a da organi tuženog niti sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a, kao i da su članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, samo prihvaćena pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata radnicima policije kao sastavni dio domaćeg pravnog sistema.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu akta komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava.

9. Ustavni sud primjećuje da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud takođe primjećuje da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje odluke i dali razloge zbog kojih su u cjelosti odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a.

10. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene isključivo na temelju akta komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) u kojoj je žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkopatibilnim ratione personae u smislu značenja člana 35 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni sud smatra da se praksa Evropskog suda može primjeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da je akt IPTF-a od 5. novembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju, donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za tu odluku komesara IPTF-a, donesenu u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, pa je shodno tome, apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2746/09 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio