Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3063/09 (I. D., E. A. i E. T.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3063/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3063/09, rješavajući apelaciju Ismeta Dedića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Dedića, Esme Aljukić i Emire Tutundžić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1071/03 od 29. aprila 2008. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinske poslove, broj 05-31-2-1240/02 od 31. decembra 2002. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-189/01 od 27. marta 2002. godine i rješenja Službe prostornog uređenja, katastra i imovinsko-pravnih poslova Općine Bihać, broj 03/3-31-5989 od 8. januara 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Dedić, Esma Aljukić i Emira Tutundžić (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 28. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1071/03 od 29. aprila 2008. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinske poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), broj 05-31-2-1240/02 od 31. decembra 2002. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-189/01 od 27. marta 2002. godine i rješenja Službe prostornog uređenja, katastra i imovinsko-pravnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba), broj 03/3-31-5989 od 8. januara 2001. godine.

2. Rješenjem Službe, broj 03/3-31-5989 od 8. januara 2001. godine, odbijen je zahtjev apelanata i Emine Dedić za poništenje rješenja o eksproprijaciji, broj 06/4-473-16/87 od 26. februara 1987. godine.

3. Rješenjem Kantonalnog ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Unsko-sanskog kantona, broj 11/4-31-327-UP-2/01 od 19. jula 2001. godine, odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv rješenja Službe, međutim, presudom Kantonalnog suda, broj U-189/01 od 27. marta 2002. godine, poništeno je navedeno rješenje.

4. Rješenjem Federalne uprave, broj 05-31-2-1240/02 od 31. decembra 2002. godine, odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv rješenja Službe.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1071/03 od 29. aprila 2008. godine, uvažena je tužba apelanata, poništena rješenja Federalne uprave i Službe, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

6. Apelanti se žale da im povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 5.000,00 KM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku («Službeni glasnik FBiH» br. 2/98 i 48/99) propisano da ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen. Takođe, odredbama člana 20. stav 3. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05) je propisano da ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. Dakle, iz naprijed navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su apelanti imali mogućnost da, zbog neodlučivanja Službe u ponovnom postupku, podnesu žalbu nadležnom drugostepenom organu kao da je njihov zahtjev odbijen, odnosno, imali bi mogućnost pokretanja upravnog spora pred nadležnim kantonalnim sudom. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, Ustavni sud smatra da apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nisu došli ni do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3063/09 (I. D., E. A. i E. T.) | Sudska praksa | Aktio