Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3101/07 (Š. P.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3101/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3101/07, rješavajući apelaciju Ševale Plahonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ševale Plahonjić podnesena protiv protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-

U-06-000 156 od 16. oktobra 2007. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice broj 12-06/1-23-7/06 od 20. februara 2006. godine i rješenja Službe za stambeno-komunalne i urbanističke poslove općine Živinice broj 05/1-23-5430/05 od 15. decembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ševala Plahonjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, podnijela je 20. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-U-06-000 156 od 16. oktobra 2007. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/1-23-7/06 od 20. februara 2006. godine i rješenja Službe za stambeno-komunalne i urbanističke poslove (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05/1-23-5430/05 od 15. decembra 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 24. decembra 2007. godine i 29. maja 2008. godine.

2. Rješenjem Službe broj 05/1-23-5430/05 od 15. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 12-06/1-23-7/06 od 20. februara 2006. godine, priznato je pravo apelantici na obezbjeđenje sredstava za nužni smještaj u iznosu od 200 KM za period od 1. januara 2006. godine do 1. jula 2006. godine. Odbijen je zahtjev apelantice za dodjelu stana u ulici II Kraiška broj 47 kao neosnovan. Određeno je da će se status trenutnog korisnika stana u ulici II Kraiška broj 47 rješavati u postupku po službenoj dužnosti u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je rješenjem Ministarstva od 18. novembra 2005. godine poništen zaključak Službe od 21. septembra 2005. godine i predmet apelantice za povrat stana u posjed u ulici II Kraiška broj 47 u Živinicama vraćen je na ponovni postupak. Služba je u ponovnom postupku uzela u obzir dokaze u spisu i navode navedene u žalbi te ustanovila da je apelantica koristila stan u ulici II Kraiška broj 47 u Živinicama kao privremeni korisnik od 25. oktobra 1994. godine do 28. marta 2001. godine a na osnovu rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje izdatog od strane Opštinskog sekretarijata za društevene djelatnosti od 25. oktobra 1994. godine. Nadalje je u postupku utvrđeno da je apelantica 28. marta 2001. godine predala ključeve od predmetnog stana o čemu je sačinjen zapisnik od strane službenog lica. Na osnovu izjave apelantice od 20. septembra 2005. godine utvrđeno je da je apelantica rodom iz Cerika općina Tuzla gdje joj i sada žive roditelji, a da je trenutno podstanar sa djetetom u Živinicama. Dalje je utvrđeno da je na dan kada je izašla iz spornog stana radila u Općinskom sudu u Živinicama kao čistačica, a kako joj je muž poginuo 1994. godine primala je primanja kao šehidska porodica.

4. Uzimajući u obzir navedeno kao i činjenicu da Služba nije u momentu iseljenja iz predmetnog stana donijela rješenje o deložaciji, te upute date u rješenju Ministarstva od 18. novembra 2005. godine, a na osnovu člana 18d. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 27/99 i 56/01) i člana 30. Upustva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u njegovoj izmjenjenoj i dopunjenoj formi („Službene novine FBiH“ broj 43/99) odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

5. Istaknuto je da je članom 30. pomenutog Upustva propisano da u svim slučajevima privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj ako u njegovom stanu koji je imao na dan 30. april 1991. godine živi član njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine ili ako jedan od roditelja ili član porodičnog domaćinstva iz 1991. godine ima smještaj u istoj općini ili istom mjestu. Kako je u postupku ustanovljeno da je apelantica živjela u mjestu Cerik Tuzla, te da je u vrijeme iseljenja iz spornog stana bila zaposlena u Općinskom sudu u Živinicama gdje je primala platu kao i da je imala primanja kao šehidska porodica to je po mišljenju Službe nesporno da apelantica na dan 28. mart 2001. godine nije ispunjavala uslove za korištenje stana u ulici II Kraiška br. 47 kao alternativni smještaj. Međutim uzimajući u obzir trenutnu situaciju apelantice kao šehidske porodice koja više ne radi, te stoga nema sredstva za plaćanje stanarine Služba je odlučila kao u dispozirtivu rješenja.

6. Postupajući po upustvu datom u obrazloženju rješenja Ministarstva od 18. novembra 2005. godine da se u postupku uzme u obzir član 2. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova Služba je izvršila provjeru navedenog člana, te ustanovila da se isti ne može primjeniti u konkretnom slučaju obzirom da se odnosi na trenutne korisnike stanova za koje je Služba dužna izvršiti povrat bivšim davaocima stana na korištenje. Navedeno je da su stanovi za koje nije podnesen zahtjev za povrat bivšim nosiocima stanarskog prava predmet postupka kod Službe i isti će biti dodjeljivani na osnovu oglasa i pravilnika o dodjeli u posebnom postupku. Prema tome po mišljenju Službe nisu tačni navodi apelantice da privremeni korisnici predmetnih stanova stiču pravo na otkup istih.

7. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu koju je Kantonalni sud presudom broj 003-0-U-06-000 156 od 16. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju presude se navodi da je apelantica iseljenjem iz predmetnog stana de facto izgubila svojstvo privremenog korisnika stana po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) jer svojstvo takvog korisnika stana može imati samo lice koje stan neposredno i faktički koristi. Po mišljenju suda apelantica nema zakonitog pravnog osnova po kojem bi mogla ponovo uspostaviti posjed nad predmetnim stanom u svojstvu ranijeg privremenog korisnika jer u tom ili bilo kojem drugom zakonu nije predviđena takva mogućnost. Navedeno imajući u vidu da je apelantica iz predmetnog stana izašla dobrovoljno odnosno bez donošenja rješenja kojim joj se nalaže iseljenje kao i činjenicu da je od momenta iseljenja do momenta predaje predmetnog zahtjeva za povrat posjeda nad stanom proteklo više od četiri godine, te okolnost da je isti stan nakon apelanticinog iseljenja dat na korištenje drugom licu i da se u istom i sada nalazi privremeni korisnik.

9. Istaknuto je da nije od uticaja da je apelantica iz šehidske porodice, kao ni okolnosti i navodi istaknuti u tužbi prema kojima je apelantica na dan 30. april 1991. godine imala prebivalište u Republici Hrvatskoj. Navedeno iz razloga jer je apelantica dobrovoljnim iseljenjem iz stana prestala da uživa prava koja su privremenim korisnicima obezbjeđena po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima budući da status privremenih korisnika u skladu sa odredbama tog zakona imaju samo lica koja faktički koriste određeni stan pa se samo takva lica mogu pozivati na prava koja su im obezbjeđena tim zakonom.

10. Po mišljenju Kantonalnog suda iz apelanticinog zahtjeva za vraćanje stana i tužbe proizlazi da je apelanticin zahtjev za vraćanje stana prvenstveno motivisan dodjelom tog stana i njegovom kupovinom od strane apelantice po odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ broj 28/05). Stoga sud smatra da odbijanje njenog zahtjeva u predmetnom postupku ukoliko stan spada u kategoriju stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima neće imati bilo kakvog negativnog uticaja na ostvarivanje njenih prava prema odredbama tog zakona ukoliko po odredbama tog zakona bude ispunjavala prioritetne uslove za dodjelu tog ili drugog stana ali će se o tome odlučivati u drugom postupku.

11. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je predmetni stan predala Službi zapisnički iz razloga jer su je službenici Službe stalno opominjali da iz istog treba iseliti. Ističe da se zbog toga dobrovoljno iselila iz stana, a kako bi izbjegla asistenciju policije i sve ostale probleme prilikom prinudnog iseljenja iz predmetnog stana.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

13. Razmatrajući apelacione navode Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). U suštini za ocjenu da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije nužna je faktiča povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze sa prostorom. Nadalje Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije štiti postojeći dom, a ne dom koji tek treba da se stekne (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 74/06 od 15. februara 2007. godine, stav 9, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju apelantica ne traži zaštitu njenog postojećeg doma, budući da je u spornom stanu živjela određeni vremenski period kao privremeni korisnik i svaku vezu sa tim prostorom prekinula 2001. godine kada je napustila dobrovoljno sporni stan. Dakle sporni stan ne predstavlja apelanticin dom koji bi uživao zaštitu člana 8. Evropske konvencije, nego apelantica u sušini, traži sticanje doma. Kako ovo pravo nije zaštićeno članom 8. Evropske konvencije proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3101/07 (Š. P.) | Sudska praksa | Aktio