Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3249/09 (M. K.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3249/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3249/09, rješavajući apelaciju Milene Klepić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Klepić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-08-
000 483 od 29. jula 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju, broj GŽ-68/04 od 28. decembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj RS-42/02 od 1. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Klepić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 16. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 483 od 29. jula 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj GŽ-68/04 od 28. decembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-42/02 od 1. decembra 2003. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-42/02 od 1. decembra 2003. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda, broj GŽ-68/04 od 28. decembra 2004. godine, odbačena je kao neblagovremeno podnijeta apelantičina tužba radi utvrđenje da joj radni odnos kod OJDP za izgradnju i uređenje naselja «Izgradnja» Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) nije prestao, vraćanje na posao i naknadu izgubljene dobiti po osnovu neisplaćenih ličnih dohodaka, uz naknadu parničnih troškova, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da za činjenicu da joj je radna knjižica zaključena sa 25. augustom 1993. godine, kao povredu njenog prava, apelantica je saznala nakon povratka u Teslić 29. jula 2002. godine, a da nije pismeno prigovorom obraćala se nadležnom organu tuženog za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, u predviđenom roku od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, shodno članu 80. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89), a što je bilo predviđeno i u odredbama čl. 60. i 61. Zakona o radnim odnosima
– Prečišćeni tekst («Službeni glasnik RS» broj 36/97), koji organ bi bio dužan da u roku od 15 dana o istom odluči, da bi apelantica u roku od 15 dana od dana prijema odluke tog organa ili isteka roka za odlučivanje, podnijela tužbu sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je dalje naveo da međutim apelantica nije ispoštovala obraćanje drugostepenom organu tuženog, nego je tek 20. septembra 2002. godine podnijela predmetnu tužbu sudu, te je stoga Osnovni sud zaključio da je apelantica propustila rokove, jer se tužbom sudu obratila tek nakon isteka roka od skoro dva mjeseca od konačnog povratka u Teslić.
4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-08-000 483 od 29. jula 2009. godine, odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda.
5. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelantica je podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je rješenjem, broj RS-42/02 od 1. decembra 2003. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda, broj GŽ-68/04 od 28. decembra 2004. godine, odbacio apelantičinu tužbu kao nedozvoljenu, odnosno neblagovremeno podnijetu. Apelantica je zatim izjavila reviziju, koja je odbijena rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-08-000 483 od 29. jula 2009. godine.
9. Ustavni sud zapaža da Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da se apelantica nije prethodno za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa pismeno prigovorom obraćala nadležnom organu tuženog, čime je izgubila pravo na sudsku zaštitu tih prava. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prigovor, odnosno, tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, odnosno, tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora nadležnom organu tuženog, odnosno neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović