Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3592/08 (S. K.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3592/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3592/08, rješavajući apelaciju Slavka Kuzmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Kuzmanovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-09-000 014 od 30. septembra 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 463 od 14. oktobra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-1161/04 od 27. marta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-

0-Ž-08-000 463 od 14. oktobra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-1161/04 od 27. marta 2008. godine. Apelant je 15. oktobra 2009. godine dopunio apelaciju, označivši kao osporenu odluku i rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 014 od 30. septembra 2009. godine.

2. Apelant je 21. jula 2004. godine podnio Osnovnom sudu tužbu, uređenu sa podnescima od 20. novembra i 13. decembra 2007. godine, protiv „Autoprevoza“ a.d. Banja Luka, kao tuženog, radi zaštite prava po osnovu radnog odnosa, navodeći da je bio dugogodišnji radnik tuženog gdje je radio na poslovima vozača i ostvario je pravo na isplatu dnevnica, te da mu tuženi nije pet godina isplaćivao dnevnice. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 13. decembra 2007.godine, apelant je tražio od ovog suda da obaveže tuženog da mu po osnovu duga zbog neisplaćenih dnevnica u periodu od 1. januara 1999. godine do 20. maja 2004. godine isplati ukupan iznos od 6.746,00 KM i to za 1999. godinu ukupan iznos od 565,11 KM (za juli iznos od 90,40 KM, avgust 92,42 KM, septembar 96,92 KM, oktobar 19,50 KM, novembar 80,48 KM i decembar 185,39 KM), za 2000. godinu ukupan iznos od 2.449,21 KM (za januar iznos od 141,92 KM, februar 225,30 KM, mart 291,65 KM, april 275,86 KM, maj 168,40 KM, juni 248,47 KM, juli 217,10 KM, avgust 198,83 KM, septembar 226,35 KM, novembar 162,25 KM i decembar 283,33 KM), za 2001. godinu ukupan iznos od 2.281,47 KM (za januar iznos od 331,70 KM, februar 131,73 KM, mart 231,00 KM, april 254,51 KM, maj 133,13 KM, juni 214,81 KM, juli 315,26 KM, avgust 285,21 KM, septembar 209,75 KM, oktobar 87,08 KM, novembar 348,06 KM i decembar 169,61 KM) i za 2002.godinu ukupan iznos od 1.450,21 KM (za januar iznos od 34,00 KM, februar 204,26 KM, mart 258,36 KM, april 345,50 KM, maj 283,38 KM, juni 43,00 KM i juli 293,21 KM) sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i u roku od 15 dana sa troškovima postupka.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj RS-1161/04 od 27. marta 2008. godine, koje je potvrđeno u cjelosti rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 463 od 14. oktobra 2008. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba. U obrazloženju je navedeno da je ovaj sud prvenstveno utvrđivao da li je predmetna tužba blogovremena, istaknuvši da je rok za podnošenje tužbe u radnom sporu propisan odredbama Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02 i 66/03) , koji je prekluzivne prirode, te da propuštanjem roka za ostvarenje sudske zaštite dolazi do gubitka prava na tužbu-sudsku zaštitu. Imajući u vidu odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu, te činjenicu da je tužba podnesena 21. jula 2004. godine, a potraživanja koja su predmet spora su dospijevala svaki mjesec za prethodni mjesec u periodu od jula 1999. do jula 2002. godine, ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 014 od 30. septembra 2009. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv rješenja Okružnog suda od 14. oktobra 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da, kako je u konkretnom slučaju vrijednost spora ne prelazi novčani iznos od 10.000,00 KM, kao i da odlučivanje po apelantovoj reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, revizija nije dozvoljena u smislu odredbi člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 63/07 i 74/05).

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom da ne bude diskriminisan u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o radu, kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava.

9. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je tužba podnesena radi naplate plata, te da je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o radu. Osnovni sud se pozvao na član 105. Zakona o radu kojim su određeni rokovi u kojim se ima podnijeti tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa. Drugostepeni sud je potvrdio pravilnost prvostepenog rješenja sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava, dok je Vrhovni sud zaključio da apelantova revizija ne ispunjava procesne uslove za meritorno razmatranje iste.

10. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3592/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio