Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-607/08 (D. R.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-607/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 607/08, rješavajući apelaciju Davorina Reljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davorina Reljića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-
07-000 603 od 31. januara 2008. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Davorin Reljić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 21. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 603 od 31. januara 2008. godine.
2. Odlukom „Glas Srpski Trgovina“ a.d. Banja Luka broj AD-536/06 od 17. februara 2006. godine apelantu je otkazan ugovor o radu broj AD-3207/05, zaključen na neodređeno vrijeme 16. septembra 2005. godine, zbog teže povrede radnih obaveza.
3. Apelant se 20. februara 2006. godine obratio Republičkoj upravi za inspekcijske poslove Republike Srpske-Odjeljenje Banja Luka sa zahtjevom za pokretanje postupka radi stavljanja van snage odluke o otkazu ugovora o radu predmetnog preduzeća od 17. februara 2006. godine. Republički inspektorat rada-Odjeljenje Banja Luka je aktom broj 05/5.1.1-173.1-406/06/054 od 9. marta 2006. godine obavijestio apelanta da je, postupajući po njegovom zahtjevu, izvršen vanredni inspekcijski pregled u predmetnom preduzeću, te utvrđeno da mu je omogućeno iznošenje odbrane i saslušanje, kao i da je disciplinska rasprava održana u prisustvu predsjednika Sindikata. Nadalje, Republički inspektor rada je istim aktom uputio apelanta, ukoliko i dalje smatra da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa, da se može obratiti nadležnom sudu tužbom u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
4. Odlučujući po apelantovoj urgenciji od 30. marta 2006. godine za donošenje rješenja, Republički inspektorat rada-odjeljenje Banja Luka je aktom broj 05/5.1.1-173.1-406/06/054 od 26. aprila 2006. godine obavijestilo apelanta da inspektor ima ovlašćenje i obavezu da naredi preduzimanje odgovarajućih mjera i radnji rješenjem samo ukoliko utvrdi da je došlo do povrede zakona ili drugog propisa. S obzirom na utvrđeno stanje u apelantovom slučaju, ovaj organ je zaključio da nema ovlašćenje i obavezu da donese rješenje.
5. Apelant je 2. maja 2006. godine podnio žalbu Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je aktom broj 16-173-3232/06 od 19. juna 2006. godine obavijestilo apelanta da je nadležni inspekcijski organ u konkretnom slučaju izvršio inspekcijski nadzor i utvrdio da nema pravnog osnova za donošenje rješenje, s obzirom da nije utvrđena povreda zakona ili drugog propisa. Ovaj organ je ponovo uputio apelanta da se obrati nadležnom sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ukoliko smatra da su mu ista povrijeđena.
6. Apelant je 6. jula 2007. godine pokrenuo upravni spor zbog „ćutanja administracije“ pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je donio rješenje broj 011-0-U-
07-000 603 od 31. januara 2008. godine. Ovim rješenjem Okružni sud je odbacio apelantovu tužbu i predmet ustupio na daljnji postupak Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), kao mjesno i stvarno nadležnom sudu za rješavanje predmetne pravne stvari. U obrazloženju rješenja je ovaj sud naveo da iz predmeta spisa proizlazi u suštini da apelant osporava odluku poslodavca kojom je utvrđena teža povreda radne obaveze i zbog toga utvrđuje da apelantu prestaje radni odnos, te da apelant tužbom u upravnom sporu predlaže ovom sudu da takvu odluku poslodavca poništi i naloži prvostepenom i drugostepenom inspekcijskom organu da provedu upravni postupak o takvoj odluci. Okružni sud je konstatovao nadalje da je apelant mogao protiv pomenute odluke poslodavca podnijeti tužbu Osnovnom sudu za pokretanje radnog spora u parničnom postupku, te da se u predmetnom slučaju ne radi o „ćutanju administracije“, jer inspekcijski organi nisu nadležni da postupaju po apelantovom zahtjevu protiv odluke poslodavca, o čemu su ga navedeni organi pismeno obavijestili i poučili da nemaju zakonskog osnova za donošenje rješenja, uputivši ga, također, da svoja prava ostvari u radnom sporu. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je, na osnovu člana 22. tač. 2. i 5. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), u ovoj predmetnoj stvari, tužbu odbacio, a na osnovu odredbi čl. 17. i 20. Zakona o parničnom postupku, koji se u upravnim sporovima primijenjuje na osnovu odredbe člana 48. ZUS-a, predmet ustupio na daljnji postupak Osnovnom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, budući da ni ostali navodi tužbe nisu mogli uticati na drugačije rješenje u ovoj pravnoj stvari.
7. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-008-000 078 od 23. januara 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 31. januara 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi da je inspektor rada bio obavezan donijeti rješenje povodom njegovog zahtjeva. Nadalje, ovaj sud je istakao da, iako je u predmetnom upravnom sporu apelantova tužba trebala biti odbijena kao neosnovana, jer nije postojala obaveza inspektora rada da donese rješenje povodom apelantovog zahtjeva, odbacivanje tužbe i njeno prosljeđivanje nadležnom redovom sudu sasvim je sigurno povoljnija odluka za apelanta, s obzirom da će se u radnom sporu ispitati sve okolnosti koje su dovele do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantu i eventualne nezakonitosti na koje apelant ukazuje. U smislu naprijed navedenog, ovaj sud je ocijenio da nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav 2.ZUS-a, te je odlučio kao u izreci ove presude na osnovu člana 40. stav 1. istog zakona.
8. Apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 603 od 31. januara 2008. godine, navodeći da mu meritornim neodlučivanjem upravnih i sudskih organa po njegovom zahtjevu, odnosno tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
10. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
11. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda, kako iz navoda apelacije, tako i kroz apelantove navode koje je isticao tokom cjelokupnog trajanja osporenog upravnog postupka, tiče zaštite prava iz radnog odnosa, odnosno poništenja odluke o otkazu o radu apelanta, te ostvarivanja ostalih prava iz predmetnog radnog odnosa.
12. Također, Ustavni sud zapaža da postupak ostvarivanja zaštite apelantovih prava iz radnog odnosa nije okončan osporenim rješenjem Okružnog suda jer je tim rješenjem predmet proslijeđen redovnom sudu nadležnom za radne sporove.
13. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena, jer je, u konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije u toku pred Osnovnim sudom.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović