Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-75/10 (A. C.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-75/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 75/10, rješavajući apelaciju Acik Cana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Acik Cana podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-09/678 od 30. decembra 2009. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-

09/678 od 18. decembra 2009. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Acik Can (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K-09/678 od 30. decembra 2009. godine, i rješenja Suda BiH broj X-K-09/678 od 18. decembra 2009. godine. Apelant je u apelaciji istakao zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom će se prekinuti izvršenje mjere pritvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

2. Rješenjem sudije za prethodno saslušanje od 19. novembra 2009. godine potvrđena je optužnica Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT-438/07 od 16. novembra 2009. godine kojom se apelant zajedno sa H.Z. i H.D. tereti da je počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa krivičnim djelom Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. KZ BiH i krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. KZ BiH (u daljnjem tekstu: ZK BiH).

3. Rješenjem Suda BiH broj X-K-09/678 od 18. decembra 2009. godine produžen je pritvor apelantu i H.Z. i H.D. iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a, b. i c. Zakona o Krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), a koji po ovom rješenju za apelanta može trajati najduže 2 godine. U rješenju je navedeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po proteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Pored toga, navedeno je da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

4. Rješavajući po žalbi apelanta i H.Z. i H.D. koju su podnijeli protiv rješenja Suda BiH broj X-

K-09/678 od 18. decembra 2009. godine, Sud BiH donio je rješenje broj X-K-09/678 od 30. decembra 2009. godine kojim je djelimično uvažio žalbu H.Z. i H.D. pa je povodom te žalbe, po službenoj dužnosti, i u odnosu na apelanta preinačeno osporeno rješenje na način da je prema svim optuženim ukinuo pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b. ZKP BiH. U preostalom dijelu osporeno rješenje Suda BiH broj X-K-09/678 od 18. decembra 2009. godine ostalo je neizmijenjeno.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što mu u toku postupka nije omogućeno da koristi besplatnu pravnu pomoć tumača jer ne razumije i ne govori bosanski jezik koji se koristio na sudu, a na što je apelant insistirao od samog početka krivičnog postupka. Prema tvrdnjama apelanta, na taj način mu je onemogućeno da se izjasni o činjenicama i dokazima koji ga terete, te da iznese one činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Pored toga, apelant navodi da je sud olako postupao prilikom odlučivanja o postojanju pritvorskih razloga, te smatra da u njegovom slučaju postoji uvjeti za primjenu drugih mjera zabrane predviđenih ZKP-om BiH, a koje su blaže od mjere pritvora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;“

7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

8. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što mu nije omogućeno da koristi besplatnu pravnu pomoć tumača, te da ne postoje razlozi za produženje pritvora koje je sud navodio, kao i da se prema njemu mogu odrediti i druge mjere zabrane predviđene ZKP-om BiH koje su blaže od mjere pritvora. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

9. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, već je samo doneseno rješenje o produženju pritvora protiv apelanta i drugih optuženih, Ustavni sud zaključuje da je apelantova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje preuranjena, s obzirom da osporena rješenja Suda BiH nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-75/10 (A. C.) | Sudska praksa | Aktio