Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1332/09 (R. P.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1332/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 1332/09, rješavajući apelaciju Rajka Prerada, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Prerada podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-09-

000 051 od 24. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-1293/03 od 30. decembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Prerad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-09-000 051 od 24. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1293/03 od 30. decembra 2008. godine.

2. Osnovni sud se rješenjem broj RS-1293/03 od 30. decembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000 051 od 24. marta 2009. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari apelanta, ukinuo sve provedene radnje u postupku i odbacio apelantovu tužbu zbog nenadležnosti.

3. Apelant je predmetnim tužbenim zahtjevom tražio da Osnovni sud donese presudu kojom će obavezati Vojsku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu po osnovu radnog odnosa isplati neisplaćene plaće za period od 1. decembra 1997. godine do 31. jula 1998. godine, naknadu za topli obrok za period od 1. septembra 1998. godine do 31. decembra 1998. godine, regres za 2001. godinu, manje isplaćene plaće za juli 2001. godine, troškove prevoza za period od 1. decembra 1999. godine i borački dodatak od 1. novembra 2000. godine, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.

4. Redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih rješenja ukazali na odredbu člana 12. stav 1. Zakona o vojsci („Službeni glasnik RS", broj 31/96, 22/97, 3/98, 32/00, 46/01, 31/03 i 33/04), prema kojoj su lica na službi u Vojsci Republike Srpske vojna lica i radnici u Vojsci, a prema odredbi člana 121. istog zakona za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske određena je upravna nadležnost, zbog čega i akti doneseni od strane vojnih organa po osnovu radno-pravnih odnosa predstavljaju upravne akte u smislu člana 7. stav 2, tada važećeg Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS", broj 12/94), a identičnu odredbu sadrži i Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS", broj 109/05). Obzirom na navedeno redovni sudovi su zaključili da potraživanje po osnovu radnog odnosa radnika na službi u Vojsci, među koje spada i apelant, ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa Republike Srpske, čiji akti u tim pravnim stvarima imaju karakter upravnog akta, protiv kojeg se nakon konačnosti, odnosno donošenja drugostepene odluke po žalbi, može ostvarivati sudska zaštita u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu, shodno odredbama člana 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS" broj 11/04, 109/05 i 37/06).

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Osnovnog suda, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, a kojim se Osnovni sud oglasio stvarno nenadležnim, ukinuo sve provedene parnične radnje u postupku i odbacio tužbene zahtjeve apelanta kojim je tražio da mu tuženi isplati novčana potraživanja iz radnog odnosa. Osnovni i Okružni sud su pozivajući se na član 12. stav 1. i član 121. Zakona o vojsci u vezi sa članom 16. stav 1. i članom 67. stav 1. ZPP utvrdili da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost.

9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. morao je prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu iscrpiti raspoložive pravne lijekove i doći do konačne odluke (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te neobjavljena odluka o dopustivosti AP-

1425/08 od 26. februara 2009. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1332/09 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio