Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1342/09 (E. D.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica · čl. 38
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1342/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 1342/09, rješavajući apelaciju Emine Dizdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Dizdarević podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-
09-000511 od 31. marta 2009. godine, i rješenja Općinskog suda u Cazinu broj P-368/02 od 23. februara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnijela je 30. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-000511 od 31. marta 2009. godine, i rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-368/02 od 23. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P-368/02 od 23. februara 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-000511 od 31. marta 2009. godine, Općinski sud se oglasni nenadležnim i odbacio apelantičina tužbu kojom je tražila da joj tužene Federacija Bosne i Hercegovine, Federalna uprava za pitanja boraca i invalida domovinskog rata i Unsko-sanski kanton, Kantonalno ministarstvo za pitanja boraca domovinskog rata isplate invalidninu za period od augusta 1998. do marta 1999. godine u iznosu od 696,00 KM i izuzetno materijalno obezbjeđenje u iznosu od 2.056,00 KM, te da joj na ime naknade za dospjele a neisplaćene obroke usklađenih primanja porodične invalidnine isplati ukupan iznos od 4.608,00 KM.
3. U obrazloženju Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu neisplaćenih naknada za invalidnine i usklađivanja invalidnina sa rastom troškova života, a koji zahtjevi su prema odredbi člana 38. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica ("Službene novine FBiH", br. 33/04, 56/05 i 70/07) u nadležnosti organa uprave, dok rješenja o ovim pravima, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ uprave, a ne sud. Također je ukazano da je i za potraživanje apelantice koje se odnosi na isplatu po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja prema odredbi člana 10 Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH", broj 33/95, 37/95 i 17/96) nadležan odlučivati općinski organ uprave, a ne sud.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantica se žali na rješenja Kantonalnog suda kojim je njena žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je njena tužba odbačena jer je utvrđeno da sudovi nisu nadležni za rješavanje pitanja isplate dospjelih a neisplaćenih invalidnina, izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, odnosno za usklađivanje invalidnina sa rastom troškova života.
8. Ustavni sud je, u predmetu AP-1357/08, već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu odbacio apelacije podnesene iz istih razloga kao i u predmetnom slučaju. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP-1357/08 od 26. februara 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Obrazloženje navedeno u odluci Ustavnog suda broj AP-1357/08 od 26. februara 2009. godine u cijelosti se odnosi i na ovu odluku. U citiranoj odluci je zaključeno da apelanti podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove, jer njihove tužbe nisu ispunjavale formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje predmetne apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović