Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/09 (M. Š.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1941/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 1941/09, rješavajući apelaciju Mileta Šimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Šimića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-000857 od 16. aprila 2009. godine, i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj RS-40/04 od 18. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Milan Stokrp advokat iz Velike Kladuše, podnio je 22. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-000857 od 16. aprila 2009. godine, i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-40/04 od 18. aprila 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj RS-40/04 od 18. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-000857 od 16. aprila 2009. godine, odbačena je apelantova tužba kojom je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) broj 07/4-1204/1418 od 31. oktobra 1994. godine i obaveže Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da vrati apelanta na radno mjesto policajca u Policijsku upravu Velika Kladuša sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu dokaza u spisu utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos u R SUP SRBiH, SJB Velika Kladuša 1. maja 1992. godine po sili zakona jer se nije javljao na posao duže od pet radnih dana uzastopno, te da je u vezi s tim prvotuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta i drugih zaposlenika broj 07/4-1204/1418 od 31. oktobra 1994. godine, a koje je objavljeno na ogalasnoj ploči prvotuženog 8. novembra 1994. godine. Pored toga, Općinski sud je naveo da, budući da je apelant od 8. novembra 1994. godine saznao za prestanak radnog odnosa, odnosno povredu njegovih prava, imao je mogućnost da podnese prigovor poslodavcu u roku od 15 dana u skladu sa odredbama člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme donošenja pobijanog rješenja o prestanku radnog odnosa. Također, Općinski sud je naveo da je apelant prema odredbama člana 83. istog zakona imao mogućnost da, ukoliko je nezadovoljan odlukom nadležnog organa ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, traži u roku od 15 dana zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Budući da apelant nije podnosio prigovor poslodavcu, te da je tužbu nadležnom sudu podnio 23. aprila 2004. godine, tj. nakon proteka prekluzivnih zakonskih rokova, Općinski sud je zaključio da je apelantova tužba neblagovremena.
3. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da se apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prigovor poslodavcu, niti je podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant se morao najprije obratiti poslodavcu radi interne zaštite, a nakon toga je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neobraćanjem poslodavcu, te neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te Kantonalni i Općinski sud, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović