Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2894/09 (P. P.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2894/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2894/09, rješavajući apelaciju Predraga Plemića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Plemića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-08-000 168 od 23. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 430 od 17. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-1412/03 od 10. jula 2007. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Plemić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Goran Bubić, avokat iz Banjaluke, podnio je 10. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 168 od 23. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-07-000 430 od 17. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-1412/03 od 10. jula 2007. godine

2. Apelant je bio u radnom odnosu kod Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) gdje je obavljao poslove i zadatke policajca. Odlukom Komesara IPTF-a (u daljnjem tekstu: IPTF) apelantu je oduzeto privremeno ovlaštenje za vršenje policijskih dužnosti. Rješenjem MUP RS broj 05/2-120-903 od 24. decembra 2002. godine utvrđeno je da je apelant ostao neraspoređen zbog interesa službe počev od 7. novembra 2002. godine do okončanja postupka po reviziji Odluke IPTF-a o oduzimanju privremenog ovlaštenja, a najduže 6 mjeseci. Konačnom Odlukom IPTF-a od 12. decembra 2002. godine apelantu je oduzeta dozvola za vršenje policijskih dužnosti, te od nadležnih predstavnika međunarodne zajednice nije dobio privremeno ovlaštenje za rad (certifikat), što ga je učinilo nepodobnim za obavljanje poslova i zadataka kod MUP RS. Na osnovu navedene odluke IPTF-a MUP RS je donio rješenje broj 05/2-126-2 od 10. januara 2003. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos.

3. Apelant je na rješenje poslodavca broj 05/2-126-2 od 10. januara 2003. godine izjavio prigovor koji je rješenjem broj 05/2-126-2 od 18. marta 2003. godine odbijen i potvrđena odluka o prestanku radnog odnosa.

4. Presudom Osnovnog suda RS-1412/03 od 10. jula 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 011-0-Ž-07-000 430 od 17. oktobra 2007. godine, apelantov tužbeni zahtjev kojim je predložio da se ponište kao nezakonita rješenja poslodavca broj 05/2-126-2 od 10. januara 2003. godine i broj 05/2-126-2 od 18. marta 2003. godine, kao i da se poslodavac obaveže da ga vrati na poslove koje je obavljao do prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, da mu isplati izostalu zaradu za period od 24. decembra 2002. godine do dana donošenja presude, sa zakonskom zateznom kamatom, da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i zdravstveno osiguranje, kao i da mu naknadi troškove postupka, sve pobliže precizirano u stavu jedan dispozitiva navedene presude. Stavom dva dispozitiva presude apelant je obavezan da poslodavcu nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznopsu od 320,00 KM.

5. Obrazlažući presudu Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane i odlučne razloge koje je u cjelosti prihvatio i ovaj sud. Takođe, taj sud je istakao da je sporno rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa apelantu deklaratorne prirode i kao takvo nije nezakonito, jer se njime samo formalnopravno utvrđuje prestanak radnog odnosa koji je već prestao oduzimanjem certifikata, odnosno Odlukom IPTF-a, koja je konačna i izvršna i koja ne podliježe preduzimanju dodatnih proceduralnih mjera.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 168 od 23. juna 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta podnesena protiv drugostepene presude Okružnog suda broj 011-0-

Ž-07-000 430 od 17. oktobra 2007. godine.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Vrhovni sud je istakao da je članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 18/99), propisano, da radniku, kome je u skladu sa sa odredbama ovog zakona, oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos. Nadalje, da je odredbama člana 16. Osnovnog sporazuma o rekonstrukciji, reformi i dekomkratizaciji policije Republike Srpske od 22. decembra 1998. godine, zaključenog između Republike Srpske za Ministarstvo unutrašnjih poslova i Misije Ujedninjenih nacija u BiH, je potvrđeno da će certifikaciju obavljati IPTF i da će ta certifikacija biti uslov za novo ili stalno zaposlenje policijskih službenika u Republici Srpskoj, te da će standarde za certifikaciju postavljati IPTF. Obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu bili ovlašteni da se upuštaju u razloge zašto apelant nije dobio certifikat, odnosno da odlukama nižestepenih sudova nije uskraćeno pravo apelanta na pristup sudu, u smislu odrebe člana 6. Evropske konvencije.

8. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava i to pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i pravo na rad.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;“

10. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu akta Komesara IPTF-a od 12. decembra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava.

11. Ustavni sud primjećuje da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud takođe primjećuje da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje odluke i dali razloge zbog kojih su u cjelosti odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a.

12. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene isključivo na temelju akta komesara IPTF-a od 12. decembra 2002. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) u kojoj je žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkopatibilnim ratione personae u smislu značenja člana 35 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni sud smatra da se praksa Evropskog suda može primjeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da je akt IPTF-a od 12. decembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju, donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za tu odluku komesara IPTF-a, donesenu u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, pa je shodno tome, apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2894/09 (P. P.) | Sudska praksa | Aktio