Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3651/09 (I. P.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3651/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3651/09, rješavajući apelaciju Ivana Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Petrovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-09-000 016 od 30. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-Gž-06-000 805 od 29. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici, broj P-33/05 od 5. oktobra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-09-000 016 od 30. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Gž-06-000 805 od 29. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-33/05 od 5. oktobra 2006. godine. Istovremeno, u apelaciji, apelant je zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, međutim, taj zahtjev nije precizirao.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-33/05 od 5. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda, broj 012-0-Gž-06-000 805 od 29. septembra 2008. godine, obavezani su AD Rudnik olova i cinka «Sase» Srebrenica i apelant da Mevi Sulejmanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) predaju u posjed nekretninu preciziranu u izreci presude, te obavezani da joj solidarno nadoknade troškove postupka.
3. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-09-000 016 od 30. septembra 2009. godine, odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda i odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da tužiteljica nije u tužbi, niti u daljem toku postupka, označila vrijednost predmeta spora, te da u takvoj situaciji, kada tužitelj nije naznačio vrijednost spora, niti je to naknadno učinio do okončanja pripremnog ročišta, uz činjenicu da ni taj (prvostepeni sud) nije na tom ročištu odredio vrijednost predmeta spora, dozvoljenost revizije se cijeni prema osnovici po kojoj je prvostepeni sud pozvao tužioca da plati taksu na tužbu, odnosno, na dio koji se revizijom pobija. Vrhovni sud je dalje naveo da u ovoj pravnoj stvari, prvostepeni sud je taksu na tužbu i na presudu odredio u iznosima od po 100,00 KM, kako to proizilazi iz obrazloženja njegove presude, a što odgovara vrijednosti predmetnog spora preko 1.500,00 do 3.000,00 KM prema tar. br. 1. taksene tarife kao sastavnog dijela Zakona o sudskim taksama («Službeni glasnik RS» br. 73/08 i 49/09). Vrhovni sud je iz toga zaključio da vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari ne prelazi 10.000,00 KM, pa je zato apelantova revizija nedozvoljena, te da odlučivanje u ovoj pravnoj stvari ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
4. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, inter alia, rješenje Ustavnog suda, broj U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine i odluku Ustavnog suda, broj AP-3432/06 od 6. marta 2007. godine).
7. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-09-000 016 od 30. septembra 2009. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Okružnog suda, broj 012-0-Gž-06-000 805 od 29. septembra 2008. godine. S obzirom na to da je punomoćniku apelanta 17. oktobra 2008. godine uručena presuda Okružnog suda, broj 012-0-Gž-06-000 805 od 29. septembra 2008. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 20. novembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović