Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-496/09 (M.B.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-496/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-496/09, rješavajući apelaciju M.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 138 od 22. decembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-338/04 od 4. oktobra 2006. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 138 od 22. decembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-338/04 od 4. oktobra 2006. godine.
2. Iz dokumentacije iz spisa predmeta proizilazi da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) donijelo Rješenje broj 05/2-126-173 od 15. aprila 2003. godine, potvrđeno Rješenjem tuženog isti broj od 24. juna 2003. godine, kojim je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos kod tuženog sa danom konačnosti tog rješenja, a zbog neizdavanja certifikata za vršenje policijske dužnosti od strane komesara IPTF-a.
3. Apelant je pokrenuo parnični postupak pred Osnovni sudom u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi poništenja Rješenja tuženog broj 05/2-126-173 od 15. aprila 2003. godine i 24. juna 2003. godine, te vraćanja na posao.
4. Osnovni sud je Presudom broj RS-240/03-P od 9. jula 2004. godine u cjelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te je poništio osporena rješenja tuženog, pa ga je, shodno tome, obavezao da apelanta vrati na posao i rasporedi ga u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i potrebama tuženog, u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da apelantu nadoknadi troškove spora u iznosu od 1.358,00 KM.
5. Sud je utvrdio da među strankama nije sporno da su osporena rješenja tuženog deklarativne prirode i da su donesena na osnovu akta komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine. Međutim, konstatovao je da predmetnom aktom komesara IPTF-a apelantu nije oduzet certifikat, već da je utvrđeno da nije podoban za certifikaciju jer se nalazi pod internom ili kriminalističkom istragom zbog teže povrede dužnosti, te je određeno da će njegova certifikacija zavisiti od ishoda te istrage. Pored toga, naveo je nesporno da protiv apelanta nije vođen disciplinski postupak, a da tuženi nije dokazao da je protiv apelanta pokrenut krivični postupak. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su apelantu pomenutim aktom komesara IPTF-a oduzeta posebna ovlaštenja da vrši policijske poslove, ali da ta činjenica ne predstavlja razlog za prestanak radnog odnosa, zato što apelantu nije oduzet certifikat, već je određeno da njegova certifikacija zavisi od ishoda slučaja-interne ili kriminalističke istrage. Shodno tome, Osnovni sud je ocijenio da nije bio osnova za donošenje sporenih rješenja o prestanku radnog odnosa i da su ta rješenja donesena pogrešnom primjenom člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 18/99).
6. Odlučujući o žalbi tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj RS-240/03-P od 9. jula 2004. godine, Okružni sud je donio Presudu broj Ž-338/04 od 4. oktobra 2006. godine, kojom je uvažio žalbu i preinačio osporenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan i obavezao apelanta da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
7. Okružni sud je konstatovao da je tuženi u žalbi osnovano istakao prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, kojim je propisano da će radniku kojem je oduzet certifikat za rad u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske prestati radni odnos. U vezi sa tim, naveo je da za pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe treba imati u vidu sadržaj Okvirnog sporazuma o restruktuiranju, reformi i demokratizaciji policije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Istakao je da se posebno treba imati u vidu tačka 16. predmetnog Sporazuma, kojom je predviđeno da će certifikaciju policijskih službenika obavljati IPTF i da će certifikacija biti uslov za novo ili stalno zaposlenje policijskih službenika u Republici Srpskoj, te da će standarde za certifikaciju postavljati IPTF, te da pored citirane tačke 16., treba imati u vidu i tačke 2., 19. i 22. Sporazuma. Okružni sud je našao da se pravilnim tumačenjem nabrojanih odredbi Sporazuma, kao svojevrsnog međunarodnog pravnog akta, može zaključiti da policijskom službeniku kojem nije dodjeljen certifikat od strane IPTF-a, prestaju ovlaštenja za izvršavanje policijskih dužnosti i da to podrazumijeva prestanak radnog odnosa po sili zakona u smislu člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da prvostepeni sud nije bio ovlašten da se upušta u ocjenu razloga za oduzimanje certifikata apelantu, te da je kao rezultat toga pogrešno zaključio da apelantu nije oduzet certifikat. Naveo je da u prilog takvom zaključku ide i pismo komesara Međunarodne policije (EUPM) od 17. marta 2003. godine, upućeno direktoru policije tuženog, iz kojeg proizilazi da se proces certifikacije smatra završenim, a odluke IPTF-a smatraju konačnim i obavezujućim, a da EUPM neće vršiti revizije odluka donesenih od strane IPTF-a, niti će započeti nove aktivnosti u vezi certifikacije.
8. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda broj Ž-338/04 od 4. oktobra 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118-0-Rev-07-000 138 od 22. decembra 2008. godine.
9. Vrhovni sud je konstatovao da je presuda Okružnog suda pravilna i zakonita. Suprotno apelantovoj tvrdnji, Vrhovni sud je ocijenio da uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata utvrđuje i sprovodi IPTF, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima, nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije, a da organi tuženog niti sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a, kao i da su članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, samo prihvaćena pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata radnicima policije kao sastavni dio domaćeg pravnog sistema. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se revizioni navodi kojima se tvrdi da protiv apelanta nije pokrenut disciplinski niti krivični postupak odnose na činjenično stanje, na što se nije dozvoljeno pozivati u reviziji.
10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, na taj način što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Tvrdi da su Vrhovni i Okružni sud, te komesar IPTF-a postupili suprotno pozitivnopravnim propisima, čime smatra da su povrijedili njegova „elementarna prava“.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;
12. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu akta komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena ustavna prava.
13. Ustavni sud primjećuje da su Okružni sud i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF, u skladu sa Sporazumom od 9. decembra 1998. godine, utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud takođe primjećuje da su Okružni sud i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje odluke i dali razloge zbog kojih je preinačena prvostepena presuda, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost
IPTF-a.
14. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene isključivo na temelju akta komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) u kojoj je žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkopatibilnim ratione personae u smislu značenja člana 35 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni su smatra da se praksa Evropskog suda može primjeniti u konkretnom slučaju, obzirom da je IPTF akt od 5. novembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju, donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za tu odluku komesara IPTF-a, pa je shodno tome, apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović