Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-201/10 (O. F.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-201/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-201/10, rješavajući zahtjev Omara Frendia za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Omara Frendia za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Omar Frendi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je, 16. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine i rješenja Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio protjerivanje apelanta iz Bosne i Hercegovine.

2. Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine, apelantu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) zbog nezakonitog ulaska i boravka u BiH nakon pravosnažne odluke o oduzimanju državljanstva, te saznanja da prisustvo apelanta predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Apelantu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od tri godine računajući od momenta napuštanja teritorije BiH. Apelantu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Određeno je da se do napuštanja teritorije BiH apelantu uz potvrdu oduzima putna isprava.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja Služba se pozvala na odredbu člana 88. stav 1. tačka a, e. i h. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“, broj 36/08) kojom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja ako je u BiH pokušao ući ili ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka roka važenja prava na bezvizni boravak ili je pokušao prekršiti propise o prelasku državne granice pri izlazku iz BiH (tačka a), ako je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravosnažna a nije ostvario pravo na boravak u skladu sa ovim zakonom (tačka e), ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH (tačka h.).

4. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritotiju BiH i to služeći se ličnom kartom BiH koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH, te da po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak a što je obligatorna obaveza kako je propisano članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Istaknuto je da činjenica postojanja braka ne predstavlja bezuslovno pravo boravka u BiH.

5. Stoga je zaključeno da je apelant prekršio odredbe člana 88. stav 1. tačka a, e. i h. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu čime su se stekli uslovi za izricanje mjere protjerivanja stranog državljanja.

6. Istaknuto je da prilikom donošenja odluke o izrečenoj mjeri nije povrijeđeno pravo apelanta na porodični život odnosno nije došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navedeno je da je članom 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti. Istaknuto je da je evidentno da je pitanje kretanja stranaca domen javnog prava države i njenih organa te da se izricanje navedene mjere apelantu ne može smatrati povredom prava iz člana 8. Evropske konvencije. Kod odluke o dužini trajanja zabrane ulaska Služba je sa naročitom pažnjom cijenila težinu povrede zakona počinjenje od strane apelanta, potencijalnu prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH kao i društevnu opasnost ilegalnih boravaka na teritoriji BiH.

7. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da apelant neosnovano navodi da je u BiH ušao zakonito odnosno na osnovu ličke karte BiH jer je nesporno da je apelantu lična karta poništena kao i jedinstevni matični broj i putna isprava izdata u Zenici 20. juna 2004. godine. Po mišljenju drugostepenog organa nije od značaja da je apelant za rješenje o oduzimanju državljanstva saznao 20. novembra 2008. godine. U vezi s tim je istaknuto da je u Službenom glasniku BiH broj 24/07 od 3. aprila 2007. godine na strani 2948 objavljen spisak osoba kojima je oduzeto državljanstvoo odlukom Komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH u kojem se nalazi ime apelanta. Navedeno je da je u članu 8. stav 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 82/05) propisano da državljanstvo BiH prestaje njegovim oduzimanjem danom dostave odluke Komisije, a da u slučaju da adresa stanovanja ili mjesto prebivališta te osobe nije poznato ili se ne može utvrditi državljanstvo BiH prestaje danom objavljivanja obavijesti o odluci Komisije u Službenom glasniku BiH.

8. Dalje je navedeno da sama činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da autimatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo apelant može ostvariti jedino na način i pod uvjetima koji su propisani Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Utvrđeno je da je apelant podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka nakon donošenja rješenja od 20. novembra 2008. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivanja i da je taj zahtjev odbačen zaključkom Službe od 15. januara 2009. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva od 20. marta 2009. godine.

9. Po mišljenju Ministarstva apelant neosnovano ističe da mu je pravo na porodični život povrijeđeno prvostepenim rješenjem. Istaknuto je da se iz provednih dokaza osnovano može izvesti zaključak da je prvostepeni organ prema apelantu proveo postupak na zakonit način te izrekao mjeru protjerivanja iz razloga koji su propisani odredbom člana 88. stav 1. tačka a, e. i h. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu a sve u cilju zaštite legitimnog cilja države odnosno zaštite javnog poretka i sigurnosti BiH. Stoga je zaključeno da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u vršenje prava na porodični život zbog zaštite nacionalnog interesa nužna mjera u demokratskom društvu odnosno upotreba sredstava i željenog cilja su u proporcionalnom odnosu.

10. Ministarstvo je našlo da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritoriju BiH i to služeći se ličnom kartom koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH mada je posjedovao važeći pasoš Alžira, da po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak nego je zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnio nakon donošenja rješenja kojim mu je izrečena mjera protjerivanja, da je zahtjev apelanta za odobrenje privremenog boravka u BiH konačno odbačen i da je apelant lice na koje se primjenjuje član 88. stav 1. tačka h. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je udaljavanje apelanta iz zemlje opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

11. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH presudom broj U-

340/09 od 10. novembra 2009. godine odbio.

12. U obrazloženju presude se navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je u Bosnu i Hercegovinu ušao zakonito sa ličnom kartom BiH jer mu je ista poništena rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova, Sektora za administraciju-Odsjek za administraciju Zenica 9. aprila 2007. godine. Sud je istakao da je netačan navod tužbe da je apelant po dolasku u BiH saznao da mu je oduzeto državljanstvo BiH jer je on isto saznao godinu dana prije dolaska u BiH po vlastitoj izjavi datoj prilikom saslušanja 20. novembra 2008. godine. Sud se pozvao na odredbu člana 8. stav 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu te naveo da je u Službenom glasniku BiH broj 24/07 na strani 2948 objavljen spisak osoba kojima je oduzeto državljanstvo gdje se pod rednim brojem 9 nalazi i ime apelanta.

13. Istaknuto je da je nesporno da je apelant oženjen državljankom BiH sa kojom ima dvoje maloljetne djece koji su državljani BiH, ali da sama ta činjenica ne znači da apelant automatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo se može ostvariti jedino na način i pod uslovima koji su propisani zakonom i činjenica postojanja braka ne perdstavlja bezuslovno pravo apelanta na boravak u BiH. Istaknuto je da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH u svom izvještaju od 27. oktobra 2008. godine, koja agencija je u skladu sa članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za stranca sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, utvrdila je da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, te da to opravdava primjenu člana 88. stav 1. tačka h. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Istaknuto je da iz dijela spisa Ministarstva koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Državni organi za sprovođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak ili sigurnost BiH i takva obaveza izvještavanja nije ni jednim zakonom propisana.

14. Po mišljenju suda pravo na porodični život apelanta nije povrijeđeno jer je odredbom člana 8. stav 2. Evropske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je to neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti. Pitanje kretanje stranaca je domen javnog prava države i njenih organa, te nužna mjera u demokratskom društvu tako da upotrebljeno sredstvo i željeni cilj su u proporcionalnom odnosu.

15. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na porodični život, iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je oženjen državljankom BiH, te da je u braku sa njom dobio dvoje djece. Smatra da za apelanta postoji opasnost od nastajanja nenadoknadive štete ukoliko bi bio protjeran iz BiH. Također smatra da bi i za porodicu apelanta nastupila nenadoknadiva šteta ukoliko bi apelant bio protjeran iz BiH. Navodi da pravo na porodični život podrazumjeva pravo na potpunu porodicu, te da njegova djeca i supruga imaju pravo na potpunu porodicu. Potpuna porodica podrazumjeva i muža odnosno suprugu a za djecu pravo da sa njima žive i otac i majka. Smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život ne samo apelanta već i njegove supruge i njihove dvoje djece. Ističe praksu Ustavnog suda izraženu u odluci AP-1222/07 prema kojoj tužena strana je dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Nadalje ističe i praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-41/09 u kojem je istaknuto da nadležni organi javne vlasti Bosne i Hercegovine ne mogu poduzimati niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja iz Bosne i Hercegovine osoba koje su podnijele zahtjev za privremeni boravak jer bi na takav način bilo ugroženo njihovo pravo na porodični život.

16. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. Apelant je naveo da bi njegovim protjerivanjem iz BiH za njega i njegov porodicu nastupila nenadoknadiva šteta. Razlozi i dokazi koje je apelant dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog u domaćem pravnom sistemu u interesu stranaka ili radi pravilnog vođenja postupka u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u ovoj odluci, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

19. U konkretnom slučaju apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-201/10 (O. F.) | Sudska praksa | Aktio