Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4167/09 (D. T.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4167/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-4167/09, rješavajući zahtjev Dragoslava Tadića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragoslava Tadića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoslav Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, koga zastupa Vera Lazić, advokat iz Zvornika i Duško Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 83 0 K 001134 09 Kž od 6. novembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 83 0 K 001134 07 K od 26. januara 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavljanje izvršenja presude Osnovnog suda, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 83 0 K 001134 07 K od 26. januara 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 83 0 K 001134 09 Kž od 6. novembra 2009. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela - utaja poreza i doprinosa iz člana 287. stav 2. u vezi sa stavom
1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je sud uz primjenu navedenih zakonskih odredbi i čl. 5., 28., 32. stav 1., 37. stav 1., 38. stav 1. tačka 2. i 39. stav 1. tačka
4. KZ RS izrekao kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca. Istom presudom apelant je na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.190,00 KM, a na osnovu člana 108. stav
3. ZKP RS, oštećena Republika Srpska je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je sud postupajući po optužnici Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), broj Kt-104/07 od 13. jula 2007. godine koja je potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje 28. augusta 2007. godine i nakon održanog javnog, glavnog pretresa utvrdio da je apelant u toku 2002. godine u svojstvu odgovornog lica u D.O.O. „Trnovica promet“ iz Zvornika, u namjeri da izbjegne potpuno plaćanje poreza na promet, u svom knjigovodstvu prikazao promet motornog ulja sa preduzećima „Apold“ Banja Luka, „Elios“ Sarajevo, „Nermin“ D.O.O. Sarajevo, „Megrakop“ Livno, „Ikea C“ Mostar, lažno prikazujući da roba služi za dalju prodaju, pa je oglašen krivim da je radnjama izvršenja pobliže opisanim u tačkama a), b), c), d) i e) izreke presude, počinio krivično djelo-utaja poreza i doprinosa iz člana iz člana 287. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca. Osnovni sud je prilikom određivanja visine kazne kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta cijenio njegove lične i porodične prilike, činjenicu da nije ranije osuđivan, dok od otežavajućih okolnosti sud nije našao ništa, pa mu je primjenom člana 39. stav 1. tačka 4. KZ RS kaznu zatvora ublažio ispod zakonskog minimuma propisanu za navedeno krivično djelo, smatrajući da je izrečena kazna zatvora srazmjerna stepenu krivične odgovornosti. Osnovni sud je smatrao da će se izrečenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja iz člana 5. i 28. KZ RS radi generalne i specijalne prevencije krivičnih djela. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je ovaj sud ocijenio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio krivični zakon kada je utvrdio da se u radnjama apelanta opisanim u svim tačkama izreke pobijane presude, stiču svi bitni zakonski elementi krivičnog djela-utaja poreza i doprinosa. Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepenom presudom na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon, da je osporenom presudom došlo do bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanja.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su sudovi u predmetnom postupku proizvoljno cijenili dokaze, jer smatra da sudovi niti iz jednog izvedenog dokaza nisu mogli zaključiti da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Apelant takođe osporava iskaze svjedoka Lazara Simića i Mičeta Aleksića, jer smatra da su sudovi na temelju tih iskaza izvodili pogrešne zaključke. Dalje navodi da se proizvoljnost ocjene dokaza posebno ogleda u pogledu njegove vinosti, jer je u optužnici opisan događaj iz prošlosti 2002. godine, pa se postavlja pitanje da li je on u vrijeme poslovanja sa spornim firmama znao, ili je morao da zna, ili je mogao da zna, da posluje da tkz. fiktivnim firmama. Tvrdi da nije imao razloga da sumnja da su navedene firme fiktivne, jer nije znao niti je mogao da zna tu činjenicu, odnosno da je za iste saznao naknadno nakon provjera koje je izvršila policija, pa te informacije ni tada kada su vršene provjere njemu nisu bile dostupne, niti je za iste mogao saznati od strane nadležnih organa. Stoga smatra da sudovi uopšte nisu mogli cijeniti njegovu vinost, jer tvrdi da nije imao saznanja da posluje sa tkz. fiktivnim firmama, budući da mu taj podatak nije bio poznat u vrijeme kada je sa istim poslovao.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
8. U konkretnom slučaju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović