Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3927/09 (Zeyad Khalaf Hamadie Al-Gertani)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3927/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. februra 2010. godine, u predmetu broj AP 3927/09, rješavajući zahtjev Zeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zeyada Khalafa Hamadie Al-

Gertania za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zeyad Khalaf Hamadie Al-Gertani (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Udruženje Vaša prava Bosne i Hercegovine, podnio je 15. decembra 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere «zabrane vraćanja u zemlju porijekla» do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po podnesenoj apelaciji.

2. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine, odbijen je zahtjev apelanta za međunarodnu zaštitu i određen rok od 15 dana po pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH).

3. Ministarstvo je sa apelantom 18. i 20. maja 2009. godine, obavilo intervju u prisustvu punomoćnika i predstavnika UNHCR-a. Ministarstvo je u obrazloženju odluke istaklo da je zahtjev za međunarodnu zaštitu apelanta odbijen zbog postojanja razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite. Ministarstvo se pozvalo na odredbe čl. 105. i 106. Zakona okretanju i boravku stranaca (u daljnjem tekstu: Zakon) koje se odnose na definiciju međunarodne zaštite odnosno razloge za isključenje međunarodne zaštite. Ministarstvo je također istaklo da je u konkretnom slučaju Obavještajno sigurnosna agencija BiH, koja prema članu 7. stav 4. Zakona, provodi sigurnosnu provjeru stranaca u svrhu utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, apelanta stavila na listu osoba koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti čime su se stekli uslovi za primjenu klauzule isključenja.

4. I pored razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite Ministarstvo je navelo da je u skladu sa članom 118. Zakona, u postupku po zahtjevu za međunarodnu zaštitu u obavezi da utvrdi da li postoje razlozi zabrane vračanja propisani članom 91. Zakona. Ministarstvo je utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zabrane vraćanja. Naime, Ministarstvo je istaklo da je apelant u intervjuu naveo da je u Iraku 1990 godine, osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva iz vojske za vrijeme rata te da se plaši da bi povratkom u Irak bio ubijen što je Sunit. Međutim, Ministarsvo je istaklo da u apelantovom slučaju nije postojala presuda već je jednostavno važilo pravilo da one koji dezertiraju čeka smrtna kazna a da je apelant dezertirao 1991. godine, za vrijeme vladavine Sadama Huseina odnosno u vrijeme kada su na vlasti u Iraku bili Suniti, vjerska skupina kojoj pripada i apelant a u proljeće 2003 godine je svrgnut režim Sadama Huseina i danas su na vlasti Šiti. Dakle, zaključilo je Ministarstvo, ključno je da je na vlast došla skupina kojoj sve i da je mogla doći u posjed presuda za dezerterstvo, nije nikako u interesu izvršenje takve presude jer je apelant dezertirao u borbi protiv tih istih Šita, čime se na izvjestan način solidarisao sa njihovom tadašnjom pozicijom u Iraku, pa nije logično da zbog toga od njih snosi posljedice.

5. Ministarstvo se osvrnulo i na dio iskaza koji se odnosi na period neposredno nakon napuštanja Iraka istakavši da je apelant boravio u Pakistanu, Sudanu i Jemenu međutim i u tom periodu je bila upitna potreba za zaštitom apelanta. Također Ministarstvo nije prihvatilo iskaz apelanta da je u BiH došao 1995. godine, radi zaposlenja i boljeg života budući da je u BiH bio rat i da takvo stanje samo za sebe znači nesigurnost i nepoštovanje ljudskih prava i njenih građana a pogotovo dovodi u pitanje zaštitu stranaca.

6. Iz informacija sadržanih u izvještajima UNHCR-a iz aprila 2009. godine i Američkog ministarstva vanjskih poslova (State Departmanta) Odjel za demokraciju, ljudska prava i rad od 25. februara 2009. godine, Ministarstvo je zaključilo da je situacija s poštivanjem ljudskih prava u Iraku loša i pored značajnih poboljšanja na polju sigurnosne situacije u posljednjem periodu i uspostave određenih instituta za zaštitu ljudskih prava, međutim nije prihvatilo tvrdnju apelanta da njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitske nacionalnosti

7. Naime, Ministarstvo je pojasnilo da je apelant prije 18 godina napustio Bagdad i pored toga što je bio pripadnik vjerske zajednice koja je u to vrijeme bila na vlasti, nije podržavao tu vlast o čemu govori i njegovo dezerterstvo iz vojske. Apelant ne samo da nije davao aktivnu podršku tadašnjem sistemu vlasti nego je i sam bio žrtva tog sistema. Ministarstvo je dalje istaklo da je zbog neučestvovanja u ratu s Kuvajtom, odnosno dezerterstva sa služenja redovnog vojnog roka apelantu je prijetila smrtna kazna zbog čega je napustio svoju zemlju. Njegov brat koji je radio u Republikanskoj gardi je otpušten sa posla i osuđen na zatvorsku kaznu zbog toga što je apelant na izvjestan način otkazao poslušnost tadašnjim vlastima. Apelant nikada nije bio član neke političke partije, niti se na jedan takav način isticao u zemlji porijekla. Tvrdnja apelanta da njegova porodica spada u red poznatijih sunitskih porodica je neargumentovana jer kako je naveo nitko od članova porodice nije radio u organima vlasti osim brata koji je 90-tih godina otpušten sa posla. Ministarstvo je ukazalo da prema informacijama sadržanim u spomenutom izvještaju UNHCR-a rizičnu skupinu među stanovnicima Iraka predstavljaju pripadnici bivšeg režima koji su podržavali bivši sistem i bili članovi Baath partije, što nije slučaj sa apelantom. Sunitsko vjersko opredjeljenje prema onome što se navodi u izvještajima, nije element koji bi sam po sebi izložio apelanta opasnosti po njegov život ili slobodu a također je vidljivo da među vjerskim grupama Suniti ne predstavljaju najugroženiju skupinu kako je to tvrdio apelant. Ministarstvo je navelo da je veoma bitno istači da apelant na određeni način poseže za zaštitom svoje zemlje porijekla obzirom da mu je 23. novembra 2005. godine, od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Irak izdata lična karta a 15. jula 2007. godine u Bagdadu izdat certifikat o državljanstvu. Također Ministarstvo ističe da je apelant priložio i kopiju iračkog pasoša izdatog 11. maja 2008. godine u iračkoj ambasadi u Beču. Nakon što je apelantu od strane Službe za poslove sa strancima izrečena mjera stavljanja pod nadzor, njegova supruga je kontaktirala iračku ambasadu u Beogradu te je ambasada već narednog dana telefonom kontaktirala apelanta.

8. Na osnovu navedenog Ministarstvo je zaključilo da apelant ne izbjegava kontakt sa ambasadom zemlje porijekla što je u kontradikciji sa njegovom tvrdnjom da se plaši povratka u zemlju porijekla. Potrebu za zaštitom apelanta umanjuje i činjenica da je apelant, iako mu je prije više od dvije godine oduzeto državljanstvo BiH, nije podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu sve dok odlukom Službe za poslove sa strancima nije stavljen pod nadzor. Podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu radi odgađanja deportacije u situaciji kada se zahtjev mogao podnijeti znatno ranije, na izvjestan način predstavlja zloupotrebu instituta međunarodne zaštite. Apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost po život ili slobodu iz razloga rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.

9. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH koji je presudom broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine, tužbu apelanta odbio.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, shodno odredbi člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH. Sud BiH je utvrdio da je Ministarstvo pravilno zaključilo da, u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uslovi propisani članom

105. Zakona, da se apelantu odobri međunarodna zaštita u BiH. Ovom odredbom propisano je da će se međunarodna zaštita u BiH odobriti strancu samo u slučaju ako postoje uslovi za priznavanje izbjegličkog statusa tom strancu. Prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu o statusu izbjeglica iz 1967. godine, izbjeglički status priznaje se svakoj osobi koja se nađe izvan zemlje svog državljanstva zbog opravdanog straha od proganjanja, koje se odnosi na proganjanje iz razloga rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja i nalazi se van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Pored toga, status izbjeglice priznaje se i licu bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.

11. Nadalje je Sud BiH istakao da je Ministarstvo u postupku donošenja osporenog rješenja obavilo iscrpno saslušanje apelanta. Apelant je tom prilikom izjavio da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio jer se plaši povratka u Irak jer je tamo građanski rat i na vlasti su Šiiti a on je Sunit te je istakao činjenicu da u BiH ima ženu i djecu i da ih ne može odvesti u zonu gdje je rat. Apelant je također istakao da je u BiH došao jer je smatrao da će se moći zaposliti a od 1995 godine je u nekoliko navrata napuštao BiH te je boravio sa porodicom u Dubaiju a zatim u Mađarskoj gdje je podni zahtjev za azil ali je nakon kraćeg vremena odustao od zahtjeva i vratio se u BiH.

12. Sud BiH je istakao da je članom 105. Zakona regulisano da je međunarodna zaštita status koji nadležno tijelo priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu Stranac pod supsidijarnom zaštitom, pojasnio je Sud BiH je stranac koji ne ispunjava uslove iz definicije izbjeglice ali u vezi s kojim postoji ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla. Odredbom člana 106. Zakona u stavu 4. je navedeno da se zahtjev za međunarodnu zaštitu može odbiti strancu za koga se može osnovano smatrati da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti. U konkretnom slučaju, Sud BiH je istakao da je Obavještajno sigurnosna agencija BiH apelanta stavila na listu osoba koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti te su se na taj način stekli uslovi za primjenu klauzule isključenja.

13. Sud BIH je također naveo da je pored postojanja razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo u skladu sa članom 118. Zakona, u postupku po zahtjevu za međunarodnu zaštitu razmatralo da li postoje razlozi zabrane vračanja propisani članom 91. Zakona. Sud BiH je istakao da je Ministarstvo utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoji razlozi zabrane vraćanja, navodeći da podatci koje je apelant u intervjuu dao organima nisu tačni, jer navode da bi bio osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva, nije dokazao odnosno nije dokazao da je donesena bilo kakva presuda te je izbjegavao davati konkretne odgovore na ključna pitanja. Uglavnom, pojasnio je Sud BiH, apelant je odgovarao da je od svoje porodice dobivao instrukcije da se ne vraća u Irak.

14. Sud BiH se osvrnuo na izvještaje Američkog ministarstva vanjskih poslova od 25. februara 2009. godine te smjernica UNHCR-a o procjeni potrebe za zaštitom tražilaca azila porijeklom iz Iraka iz aprila 2009. godine, te konstatovao da imajući u vidu informacije iz navedenih izvještaja nadležno Ministarstvo nije moglo prihvatiti tvrdnju apelanta da njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitske nacionalnosti i navedeni su opširni razlozi o tome. Također je Sud BiH konstatovao da je nesporno da apelant nije izbjegavao kontakte sa ambasadom zemlje porijekla što je u kontradikciji sa njegovom tvrdnjom da se plaši povratka u zemlju porijekla. Sud BiH je zaključio da apelant nije dokazao da mu za slučaj povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu iz razloga rase, vjere nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.

15. Sud BiH je naveo da je Ministarstvo detaljno obrazložilo razloge zbog kojih smatra da apelant ne može imati opravdan strah zbog toga što je učestvovao u ratu kao pripadnik Armije BIH a koje razloge uvažava i taj sud. Također Sud BiH je naveo da je Ministarsrvo detaljno obrazložilo zašto nema uslova za primjenu principa «zabrana vraćanja-non refeulement». U odnosu na prigovor apelanta da bi protjerivanjem iz BiH bilo povrijeđeno njegovo pravo na porodični život jer je u braku sa državljankom BiH sa kojem ima djecu Sud BiH je istakao da uvažavanje prava na porodičan život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti pa je uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa jer nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca.

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena sljedeća prava: pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo zaštićeno članom II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa Protokolom broj 12. uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji opisao tok događanja od momenta napuštanja Iraka do dolaska na teritoriji BiH. Apelant je istakao da u BiH boravi punih 14 godina i da je zaključio brak sa državljankom BiH sa kojom ima troje mld. djece. Također je naveo da je procedura oko sticanja prava na privremeni boravak u BiH još uvijek u toku.

17. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer je u osporenim odlukama samo u jednoj rečenici koja ničim nije potkrepljena navedeno da je on stavljen na listu osoba koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Apelant je naveo da je neprihvatljivo da se u samo jednoj rečenici odlučuje o sudbini osobe koju treba vratiti u ratnu zonu i gdje mu prijeti realna opasnost po život. U odnosu na povredu prava na poštivanje privatnog, porodičnog života doma i prepiske apelant je istakao da je stvarne veze sa Irakom prekinuo 1991. godine, da u BiH boravi punih 14 godina gdje mu je supruga i troje mld djece. Apelant je naveo da su njegova žena i djeca državljani BiH i da osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja osnovni element porodičnog života i u tom smislu navodi niz presuda Evropskog suda za ljudska prava. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer mu nije bilo omogućeno da se izjasni pred sudom o svojim navodima niti mu je omogućeno da se izjasni po pitanjima po kojima se Sud BiH rukovodio prilikom odlučivanja po njegovoj tužbi. U odnosu na povredu prava da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju apelant je istakao da je zbog njegovih političkih i vjerskih ubjeđenja kao i činjenice da je afro-azijskog porijekla «etiketiran kao prijetnja po nacionalnu bezbjednostt u BiH» i zbog čega mu se ne predočavaju dokazi i navodi zbog kojih je prijetnja nacionalnoj sigurnosti.

18. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da prilikom donošenja osporenih odluka organ uprave i redovni sud nisu razmatrali izvještaje iz zemlje porijekla niti su uzeli u obzir smjernice UNHCR-a o procjeni potrebe za zaštitom tražilaca azila porijeklom iz Iraka iz aprila 2009. godine. Imajući u vidu navedene izvještaje, koje je citirao u zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelant je istakao da kod njega postoji opravdan strah da će biti deportovan iz Bosne i Hercegovine kao i opravdan strah da bi povratkom u zemlju porijekla bio izložen progonu, «diskriminaciji», nehumanom ili ponižavajućem tretmanu i kažnjavanju, uskraćivanju osnovnih ljudskih prava i sloboda te progonu iz razloga različitog političkog mišljenja i nacionalne pripadnosti. Predložio je da Ustavni sud donese privremenu mjeru, zabrane vraćanja do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

19. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

20. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

21. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi činjenicu da je presudom Suda BiH broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine, okončan postupak po njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu u Bosni i Hercegovini. S obzirom da mu je u ovom postupku utvrđena obaveza da u roku od 15 dana od dana dostavljanja konačnog upravnog akta dobrovoljno napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, apelant smatra da već postoji opasnost da će biti prisilno udaljen sa teritorije Bosne i Hercegovine.

22. Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu te mu je određen rok od 15 dana po pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. Dakle u konkretnom postupku koji apelant osporava pred Ustavnim sudom nije donesena odluka o prisilnom udaljavanju apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine već mu je samo određen rok za dobrovoljno napusti teritoriju BiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Zakonom regulisan način prisilnog udaljenja stranaca iz zemlje. Ovim Zakonom je regulisano u kojim slučajevima se poduzima prisilno udaljenje stranaca iz BiH, zatim organ koji sprovodi prisilno udaljenje, kao i to da se udaljenje sprovodi nakon donošenja zaključka o dozvoli izvršenja. Zaključkom o dozvoli izvršenja utvrđuje se da je rješenje o protjerivanju postalo izvršno te se određuje način, vrijeme i mjesto izvršenja. U konkretnom slučaju apelant nije ničim dokazao da je zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju donesen, zbog čega Ustavni sud smatra da ne postoji interes strane, niti je to nephodno radi pravilnog vođenja postupka u smislu člana 77. stav 1, udovoljiti apelantovom zahtjevu za privremenu mjeru.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3927/09 (Zeyad Khalaf Hamadie… | Sudska praksa | Aktio