Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2211/07 (C. I.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2211/07

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2211/07, rješavajući apelaciju Cvijete Iličković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Cvijete Iličković.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli u predmetu broj P-73/03 i Kantonalnim sudom u Tuzli u predmetu broj 003-0-Gž-07-000599, koji pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine još uvijek traju.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u predmetu broj Rev-366/03, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 76.

stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Cvijeti Iličković iznos od 2.400.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Cvijeta Iličković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Zajednička advokatska

- odvjetnička kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića iz Tuzle, podnijela je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenula tužbom pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi poništavanja Odluke Javne zdravstvene ustanove «Klinički centar» Tuzla broj 30/2-7-87/95 od 18. maja 1995. godine o prestanku radnog odnosa, te ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Apelantica je 18. juna 2008. godine dopunila apelaciju i dostavila Presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine. Također je obavijestila Ustavni sud da je protiv navedene presude 12. augusta 2008. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te da je postupak u toku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda zatraženo je 17. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. decembra 2009. godine, Kantonalni sud 25. decembra 2009. godine, a Općinski sud 23. decembra 2009. godine.

4. Ustavni sud je 10. novembra 2009. godine zatražio na uvid spis Vrhovnog suda broj Rev- 366/03.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 4. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i činjenica utvrđenih uvidom u spis Vrhovnog suda mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je 20. augusta 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Javne zdravstvene ustanove «Klinički centar» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelantica je podnijela tužbu radi ocjene zakonitosti i poništavanja Odluke tuženog o prestanku radnog odnosa broj 30/2-7- 87/95 od 18. maja 1995. godine. Također je tražila da se tuženi obaveže da je vrati u radni odnos, da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u skladu sa odlukom suda.

8. Apelantica je 19. septembra i 15. novembra 1998. godine, te 8. januara 2000. godine urgirala postupanje Općinskog suda u predmetu.

9. Općinski sud je održao šest ročišta i to 9. juna, 1. septembra, 7. oktobra i 27. decembra 1999. godine, te 17. januara i 24. februara 2000. godine, kada je glavna rasprava u predmetu i zaključena. Uvidom u spise predmeta proizlazi da tuženi nije pristupio na tri ročišta (1. septembra i 27. decembra 1999. godine i 17. januara 2000. godine), iako je bio uredno obaviješten o svakom zakazanom ročištu, zbog čega su rasprave bile odložene. Apelantica i njezin punomoćnik pristupili su svakom zakazanom ročištu.

10. Općinski sud je Presudom broj P-1425/98 od 24. februara 2000. godine utvrdio da je nezakonita Odluka tuženog broj 30/2-7-87/95 od 18. maja 1995. godine, na osnovu koje je apelantici prestao radni odnos. Općinski sud je tuženog obavezao da apelanticu vrati u radni odnos, da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine, da joj na ime naknade ličnog dohotka isplati iznose za mjesece i godine pobliže označene u izreci presude, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 330,00 KM.

11. Tuženi je 28. aprila 2000. godine protiv Presude Općinskog suda broj P-1425/98 blagovremeno izjavio žalbu.

12. Apelantica je 4. januara 2001. godine urgirala postupanje Kantonalnog suda u predmetu, ukazujući na to da se radi o sporu čije je rješavanje prema zakonu hitno.

13. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž.688/00 od 31. januara 2001. godine uvažio žalbu tuženog, u cijelosti ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

14. Općinski sud je u ponovnom postupku održao sedam ročišta i to 27. augusta, 9. oktobra, 16. novembra i 17. decembra 2001. godine, te 22. januara, 28. februara i 19. marta 2002. godine. Na ročištima su bili prisutni i apelantica i tuženi.

15. U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-480/01 od 19. marta 2002. godine utvrdio da je nezakonita odluka tuženog o prestanku apelanticinog radnog odnosa. Općinski sud je obavezao tuženog da apelanticu vrati u radni odnos i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine. Dakle, tuženi je dužan apelantici povezati radni staž, uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnom Penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: PIO), te joj na ime naknade ličnog dohotka isplatiti iznose za mjesece i godine pobliže označene izrekom presude.

16. Presudom Kantonalnog suda broj Gž.992/02 od 27. decembra 2002. godine žalba tuženog je djelimično usvojena i prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelanticu vrati u radni odnos i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine. U tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da je dužan u ponovnom postupku naložiti apelantici da precizira svoj tužbeni zahtjev, u smislu odredbe člana 143. stav 1. Zakona o radu, te da sud, na osnovu vještačenja vještaka finansijske struke, izvede dokaze utvrđivanja visine naknade koju je tuženi dužan isplatiti apelantici za period čekanja posla i izgubljenu zaradu za period od 6. maja 2000. godine.

17. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao tri ročišta i to 19. oktobra, 23. novembra i 22. decembra 2006. godine, na kojima je izvodio dokaze vještačenjem vještaka finansijske struke. Apelantica i njezin punomoćnik su pristupili svakom zakazanom ročištu. Tuženi nije pristupio jednom ročištu, iako je o zakazanom ročištu bio uredno obaviješten.

18. Općinski sud je 22. januara 2007. godine donio Presudu broj P-73/03. Tom presudom Općinski sud je obavezao tuženog da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radila prije prestanka radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove, te da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 18. maja 1995. godine. Dakle, tuženi je obavezan da apelantici uveže radni staž, zatim da nadležnom PIO-u uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 17.056,42 KM, te da joj nadoknadi materijalnu štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, koja se odnosi na naknadu za vrijeme čekanja posla od 18. maja 1995. godine do 5. maja 2000. godine, a od 6. maja 2000. godine pa do apelanticinog povratka na posao izgubljenu zaradu u visini plaće koju bi primala da je radila na radnom mjestu odgovorne sestre, u periodima i u iznosima pobliže označenim izrekom presude. Ovom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznose za period od maja 1995. godine do aprila 2005. godine, pobliže označene izrekom presude.

19. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu. Također, prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznose za period od maja 1995. godine do aprila 2005. godine, pobliže označene izrekom presude Općinskog suda od 22. januara 2007. godine. Dalje, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelanticin zahtjev da se vrati na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove, da joj tuženi isplati izgubljenu zaradu u visini naknade plaće koju bi primala za period od 6. maja 2000. godine pa do povratka na posao, te pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kao i pravo na uvezivanje radnog staža za taj period. Kantonalni sud je obavezu tuženog da uplati doprinose nadležnom PIO-u sa dosuđenog iznosa od 17.056.42 KM ovom presudom smanjio na iznos od 2.620.87 KM. Prvostepena presuda je ostala neizmijenjena u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu plaće apelantici za vrijeme čekanja posla u periodu od 18. maja 1995. godine pa do 5. maja 2000. godine.

20. Uvidom u predmetni spis je konstatirano da je pred Vrhovnim sudom trenutno u toku postupak pod brojem Rev-366/03, odnosno postupak povodom apelanticine revizije koju je 12. juna 2008. godine izjavila protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica je u apelaciji opisala hronološki tok postupka pred nadležnim sudovima, od podnošenja tužbe Općinskom sudu 20. augusta 1998. godine do donošenja Presude Općinskog suda broj P-73/03, odnosno do postupka koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku pred Kantonalnim sudom. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prvenstveno u postupcima pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom. U vrijeme podnošenja apelacije apelantica je navela da se postupak vodi pred Kantonalnim sudom pod brojem Gž-599/07. U dopuni apelacije apelantica je dostavila Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07- 000599 od 29. aprila 2008. godine. Istovremeno je obavijestila Ustavni sud da je protiv navedene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, te da ostaje pri navodima iz apelacije, odnosno da je nedopustivo da rješavanje radnog spora, koji je prema zakonu hitne prirode, traje duže od deset godina i da još uvijek nije okončan. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantica zahtijeva naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000.00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nije u mogućnosti da se očituje na apelanticine navode o kršenju prava iz Evropske konvencije, tj. suđenje u razumnom roku, zbog toga što je ovaj sud apelanticinu reviziju zaprimio 20. oktobra 2008. godine i da je zbog ogromnog broja predmeta, među kojima prioritet imaju radni sporovi, ovaj predmet predviđen za rad u januaru 2010. godine, što znači da još nije raspoređen.

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelanticine navode smatra neosnovanim, budući da je taj sud drugostepenu Odluku broj Gž-599/07 donio 29. aprila 2008. godine. Osim toga, istakao je da su tačni apelanticini navodi da se u konkretnom postupku radi o sporu koji je prema zakonu hitne prirode. Međutim, imajući u vidu veliki broj zaduženih predmeta kao i ostalih predmeta koji su prema zakonu hitni, taj sud smatra da je predmetni spis, s obzirom na njegovu složenost, blagovremeno uzet u rad i da je odluka donesena u razumnom roku. Zbog toga smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Općinski sud je istakao da je predmetni spis, koji se u ovom sudu vodi pod poslovnim brojem P-73/03, proslijeđen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji i da zbog toga nije u mogućnosti da dostavi odgovor na apelaciju, te da će odgovor dostaviti nakon što mu predmet bude vraćen.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 434.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

26. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Apelantica se u konkretnom slučaju poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, to pravo sadrži, između ostalog, pravo na «suđenje u razumnom roku». Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje jer postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom, koji je pokrenula tužbom 20. augusta 1998. godine, traje nerazumno dugo, te da je u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu postupak koji se vodio pod brojem 003-0-Gž-07-000599 bio u toku pred Kantonalnim sudom. Iako je u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom Kantonalni sud 29. aprila 2008. godine donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000599, predmetni postupak nije okončan budući da je apelantica 12. juna 2008. godine izjavila reviziju protiv te presude, tako da, u vrijeme donošenja ove odluke, postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom još nije okončan. Međutim, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelantica se žali da joj je zbog nedonošenja odluke u parničnom postupku, tj. postupku koji je pokrenula radi utvrđivanja zakonitosti odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i radi poništavanja navedene odluke i, s tim u vezi, ostvarivanja prava iz radnog odnosa, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...] Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. [...] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud za ljudska prava, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

34. Evropski sud za ljudska prava je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

35. Konačno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

b) Period koji se uzima u obzir

36. Apelantica je 20. augusta 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu zbog spora iz radnog odnosa. U vrijeme odlučivanja o apelaciji postupak povodom apelanticine izjavljene revizije protiv drugostepene odluke, kao vanrednog ali efektivnog pravnog lijeka, još uvijek traje pred Vrhovnim sudom. Dakle, od podnošenja tužbe proteklo je više od deset godina a konačna odluka još uvijek nije donesena. Ovaj cjelokupni period se ubraja u nadležnost Ustavnog suda u smislu utvrđivanja da li je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi osnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitost odluke tuženog o prestanku apelanticinog radnog odnosa i, s tim u vezi, osnovanost njezinog zahtjeva za uspostavljanje prava iz radnog odnosa u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud primjećuje da je u dokaznom postupku izvršeno vještačenje vještaka finansijske struke, saslušani su svjedoci i parnične stranke, te je izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak, prema svojoj suštini i dokazima koji su izvedeni, ne može smatrati naročito složenim i da to ne može biti objektivan razlog za nedonošenje konačne odluke u periodu dužem od deset godina, pogotovo jer se radi o postupku koji je hitne prirode.

38. Ustavni sud smatra da je apelantica aktivno učestvovala u toku postupka pred redovnim sudovima, koristeći sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila osnovanost njezinog tužbenog zahtjeva i kako bi u što kraćem roku dobila konačnu odluku. Dakle, apelanticino postupanje nije negativno utjecalo na dužinu predmetnog postupka.

39. Što se tiče postupanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da postoje periodi u kojima je sud postupao u okviru razumnog roka. Tako je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe 20. septembra 1998. godine, prvostepenu presudu donio 24. februara 2000. godine, dakle u roku od jedne godine i šest mjeseci. U tom periodu sud je održao šest ročišta i izvodio dokaze na osnovu iskaza parničnih stranaka i svjedoka, te uvidom u relevantnu dokumentaciju.

40. Međutim, u daljnjem postupanju redovnih sudova predmet je u više navrata nakon donošenja prvostepene odluke vraćan na ponovni postupak. Tako je Općinski sud, postupajući prvi put u ponovnom postupku, donio presudu u roku od jedne godine i tri mjeseca, kada je samo potvrdio svoju presudu od 24. februara 2000. godine. Nakon toga, Općinski sud je, postupajući drugi put u ponovnom postupku povodom presude Kantonalnog suda od 27. decembra 2002. godine, donio odluku nakon više od četiri godine. Iako je, postupajući prema uputstvima Kantonalnog suda, izvodio dokaze vještačenjem i drugim procesnim radnjama, Ustavni sud smatra da se te radnje ne mogu okvalificirati kao naročito složene, tako da za njihovo izvođenje nije bilo neophodno vrijeme koje je Općinski sud potrošio, tj. više od četiri godine, što u konkretnom slučaju ponovo ukazuje na propust Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud konstatira da je postupanje Općinskog suda, povodom odluka Kantonalnog suda, trajalo više od pet godina, te da se taj period ne može smatrati razumno neophodnim periodom.

41. Ustavni sud, također, ukazuje na to da je i Kantonalni sud doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Naime, Kantonalni sud je predmet u dva navrata vraćao na ponovni postupak Općinskom sudu. I uz činjenicu da je predmet u dva navrata vraćao na ponovni postupak, Kantonalni sud je o prvoj žalbi odlučivao dvije godine i osam mjeseci, o drugoj oko devet mjeseci i o trećoj godinu i tri mjeseca. Ustavni sud smatra da se za ponašanje Kantonalnog suda, odnosno u više navrata vraćanje predmeta na ponovni postupak, te odlučivanje o žalbi u periodu od dvije godine i osam mjeseci, odnosno godinu i tri mjeseca, ne može smatrati da je u skladu sa standardima pravičnog suđenja u razumnom roku, na što je već ukazano u prethodnim tačkama ove odluke.

42. Konačno, Ustavni sud uočava da su i Vrhovni sud i Kantonalni sud kao opravdanje za dugo trajanje postupka naveli postojanje velikog broja predmeta, među kojima i predmeta hitne prirode. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke već ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, te da je država obavezna organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da za neblagovremeno nepostupanje sudova, odnosno za trajanje postupka pred redovnim sudovima duže od 11 godina, redovni sudovi nisu, niti su mogli dati valjano opravdanje.

43. S obzirom na to da postupak u ovom predmetu traje duže od 11 godina, da se radi o sporu iz radnog odnosa koji se prema zakonu smatra hitnim, da spor nije naročito složen i da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da se odgovornost za nerazumno dugo trajanje ovog postupka može pripisati postupanju Općinskog suda i postupanju Kantonalnog suda.

44. Imajući u vidu navedeno, te uzevši u obzir sve navedene faktore, posebno značaj koji ovaj postupak ima za apelanticu i činjenicu da redovni sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Iako se apelantica ne žali na postupak pred Vrhovnim sudom, pred kojim se revizija nalazi od 29. aprila 2008. godine i koji ni nakon godinu dana i devet mjeseci o njoj nije odlučio, Ustavni sud ipak smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da bez daljnjeg odlaganja donese odluku o izjavljenoj reviziji, budući da se radi o postupku koji je prema zakonu hitan, te s obzirom na to da je već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, pa bi daljnjim trajanjem postupka svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje.

Pitanje naknade nematerijalne štete

46. Apelantica traži da joj se dosudi naknada na ime nematerijalne štete u iznosu od 5.000.00 KM, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelanticin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o postupku koji je prema zakonu hitne prirode, iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51).

47. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku utvrđivanja prava iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 2.400.00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što u sporu iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitne prirode, konačna odluka nije donesena ni nakon 11 godina od podnošenja tužbe, a za period od preko sedam godina trajanja postupka pred redovnim sudovima nema razumnog i objektivnog opravdanja.

49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2211/07 (C. I.) | Sudska praksa | Aktio