Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1084/08 (D. O. i S. E.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1084/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-1084/08, rješavajući apelaciju Dušana Ognjenovića i Silvije Erental na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Ognjenovića i Silvije Erental podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj GŽ-1331/05 od 26. travnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-439/02 od 17. lipnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Ognjenović i Silvija Erental (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, odnosno iz Primoštena R Hrvatska, koje zastupa Milorad Đukić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 1. studenog 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj GŽ-1331/05 od 26. travnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-439/02 od 17. lipnja 2005. godine. Apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti provođenje izvršenja po navedenim presudama. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 22. studenog 2007. godine.
2. Ustavni sud donio je Odluku o dopustivosti, broj AP 1984/07 od 13. rujna 2007. godine, kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanata podnesenu protiv navedenih presuda, zato što je bila preuranjena jer je postupak po reviziji bio u tijeku pred Vrhovnim sudom Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud donio je Rješenje, broj 118-0-Rev-07-000 657 od 14. kolovoza 2007. godine, kojim je reviziju odbacio sukladno odredbi članka 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Apelanti i Adil Ćuk i njegov otac Šeća Ćuk, 23. prosinca 1993. godine zaključili su Ugovor o zamjeni nekretnina, broj OV-1247/93 od 28. prosinca 1993. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o zamjeni). Predmet ugovora o zamjeni bile su nekretnine u Zenici, izvanknjižno vlasništvo apelanata i nekretnine u Banjaluci, vlasništvo Adila Ćuka i Šeće Ćuka.
4. Adil Ćuk i Šeća Ćuk kao tužitelji (u daljnjem tekstu: tužitelji) 26. veljače 2002. godine pokrenuli su parnični postupak protiv apelanata radi poništenja spornog ugovora o zamjeni.
5. Presudom Osnovnog suda, broj P-439/02 od 17. juna 2005. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno da je u cjelosti ništav sporni ugovor o zamjeni. Istom presudom, apelanti su obvezani da tužiteljima izdaju odgovarajuće isprave podobne za brisanje prava vlasništva i posjeda, te da im predaju u posjed nekretnine u Banjaluci, pobliže označene u izreci presude. Također istom presudom obvezani su tužitelji da apelantima izdaju odgovarajuće isprave podobne za brisanje prava vlasništva i posjeda, te da im predaju u posjed nekretnine u Zenici, pobliže označene u izreci presude. Osnovni sud obvezao je apelante na naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u sporni ugovor o zamjeni, rješenja Općinskog suda u Zenici, molbe tužitelja, rješenja Općinske službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina, da je saslušao veći broj svjedoka, nakon čega da je utvrdio da je nesporno da su apelanti i tužitelji zaključili sporni ugovor o zamjeni, te da su se tužitelji na temelju spornog ugovora o zamjeni u zemljišnim knjigama uknjižili kao vlasnici i posjednici nekretnina u Zenici. Međutim sporno je bilo da li je kod tužitelja u vrijeme zaključenja ugovora postojala slobodna i ozbiljna volja. Utvrđujući navedeno, Osnovni sud je naveo da iz iskaza Šeće Ćuk proizilazi da su on i njegov otac, Adil Ćuk, prije rata i u vrijeme zaključenja spornog ugovora o zamjeni, radili u Njemačkoj, da su povremeno dolazili u svoju kuću u Banjaluci, ali da su se u njoj nesigurno osjećali, da je u toj kući, početkom rata stanovala njegova supruga sa dvoje djece, da je sredinom 1992. godine njegova sestra teško ranjena, da je njegov zet ubijen prilikom napada nepoznatih osoba koji su od njih tražili novac, da je njegov otac, Adil Ćuk došao iz Njemačke po njegovu sestru, nakon čega da je donio odluku da izvrši zamjenu imovine koju je imao u Banjaluci. Osnovni sud je naveo da je ovom iskazu poklonio vjeru, kao i iskazima ostalih svjedoka koji su u bitnom potvrdili iskaz Adila Ćuka, i koji su izjavili da tužitelji prije rata nisu razmišljali o zamjeni nekretnina, odnosno da nisu nikada razgovarali o zamjeni.
7. Osnovni sud je naveo da je nakon što je navedeno utvrdio, zaključio da je predmetni ugovor ništav, imajući u vidu okolnosti u kojim je ugovor o zamjeni zaključen. Obrazlažući navedeno, Osnovni sud je naveo da su tužitelji nesporno dokazali da je ugovor o zamjeni zaključen isključivo zbog postojanja posebnih okolnosti koje su se, između ostalog, ogledale u odvođenju u logor brata odnosno sina tužitelja, ubojstvu njihovog zeta, teškom ranjavanju njihove sestre odnosno kćerke, u nesigurnosti za njihovu imovinu, koje su bitno ograničile slobodu odlučivanja, odnosno volju tužitelja za zaključivanje spornog ugovora o zamjeni. Nadalje, da je odredbom članka 26. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO) propisano da se ugovor zaključuje suglasnim izjavama volja, da je odredbom članka 28. stavak 2. ZOO propisano da izjava volje mora biti učinjenja slobodno i ozbiljno, a da su u konkretnom slučaju postojali razlozi koji su bitno ograničili volju, te da se ne može govoriti o pravno valjanom ugovoru, odnosno da se radi o ništavom ugovoru u smislu odredbe članka 103. ZOO. Sukladno navedenom, Osnovni sud je naveo da je u smislu odredbe članka
104. ZOO, kojom je propisano vraćanje onog što je primljeno, odredio da se i apelanti i tužitelji vrate u posjed nekretnina u Zenici, odnosno nekretnina u Banjaluci, te da se u zemljišnim knjigama uspostavi stanje prije zaključivanja ugovora o zamjeni.
8. Presudom Okružnog suda, broj: Gž-1331/05 od 26. travnja 2007. godine, žalbe apelanata su odbijene i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je u ovom postupku jedino sporno bilo da li su tužitelji sporni ugovor o zamjeni zaključili izražavajući stvarnu volju za zamjenu nekretnina ili je volja izazvana tadašnjim ratnim dešavanjima. Okružni sud je istakao da je zbog razjašnjenja određenih činjenica, održao raspravu u smislu odredbe članka 217 stavak 2. ZPP-a, na kojoj je ponovo saslušao svjedoke, nakon čega da je nesporno zaključio, da je sporni ugovor o zamjeni ništav, jer je nedostajao osnovni uvjet za nastanak ovih ugovora, a to je suglasnost stvarne, slobodno izražene volje ugovornih strana u smislu odredbe članka
28. ZOO, koja u konkretnom slučaju nije bila stvarna, budući je proizišla iz želje da tužitelji sačuvaju svoj život i život svoje obitelji, te svoju imovinu, iako je zaključen u smislu odredbe članka 9. Zakona o prometu nekretnina («Službeni list SR BiH», broj 38/78 do 22/91).
9. Vezano za žalbene navode apelanata, da je prvostupanjski sud izišao iz okvira tužbenog zahtjeva, budući da je odredio predaju u posjed i uspostavu ranijeg stanja u zemljišnim knjigama i drugoj parničnoj stranci koja to nije zahtjevala, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku u smislu odredbe članka 104. ZOO, kojom je kao posljedica ništavosti propisana restitucija, te da su s tim u svezi ovi žalbeni prigovori neutemeljeni. Nadalje, u svezi žalbenih prigovora apelanata da nije točno da nije postojala ozbiljna volja kod tužitelja kada je supruga odnosno snaha tužitelja podrijetlom iz Zenice, te da je njen cilj bio da se vrati u Zenicu, Okružni sud je naveo da su i ovi prigovori neutemeljeni, budući da izjave svjedoka, a čiju je istinitost Okružni provjeravao u bitnim činjenicama, potvrđuju da su upravo utvrđene okolnosti, ranjavanje sestre odnosno kćerke tužitelja, ubojstvo zeta, odvođenje u logor brata odnosno sina tužitelja, te strah za svoju imovinu, utjecale na donošenje odluke tužitelja da izvrše zamjenu nekretnina, a nikako razlozi koje navode apelanti.
10. Nadalje, vezano za žalbene prigovore da se u konkretnom slučaju radi o zastari podnošenja tužbe u smislu odredbe članka 117. ZOO, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o rušljivom, nego o ništavom ugovoru, da je prvostupanjski sud jasno naveo da nije bilo prinude i prisile na zaključenje ugovora, nego da je kod tužitelja postojala volja izazvana tadašnjim ratnim dešavanjima, a ne stvarna volja za zaključenje spornog ugovora o zamjeni.
11. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti navode da su sudovi pogrešno zaključili da je kod zaključenja spornog ugovora o zamjeni bilo mana volje, odnosno da u postupku nije dokazano da je sestra odnosno kćerka tužitelja ranjena, niti da je postojao strah kod tužitelja, te da tužitelji uopće nisu živjeli u Banjaluci, nego u Šipovu. Nadalje, apelanti ističu da su provedeni dokazi kontradiktorni, da nije jasno zašto su tužitelji sa podnošenjem tužbe, čekali do 2002. godine, odnosno zašto su se 1999. godine uknjižili kao vlasnici na nekretninama u Zenici, te zašto nisu tražili povrat imovine putem Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe RS i Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica. Nadalje, apelanti ističu da su tužitelji propustili rok za isticanje ništavosti spornog ugovora u smislu odredbe članka 117. ZOO, kojom je propisano da se relativno ništavi ugovori mogu pobijati u roku od jedne godine od dana saznanja za ništavost, a najkasnije u roku od tri godine, te da su s tim u svezi sudovi pogrešno zaključili da nije nastupila zastara za podnošenje tužbe. Nadalje, da je sud dispozitivom obvezao i apelante i tužitelje, iako je postojao samo jedan tužbeni zahtjev tužitelja, a da nije poznato da strana u postupku protivnoj strani postavlja tužbeni zahtjev. Apelanti dalje navode da su sudovi postupili suprotno odredbi članka 104. ZOO, budući su odredili uspostavu ranijeg stanja, a da nisu uzeli u obzir da nije bila moguća potpuna restitucija, te da je trebalo odlučivati i o naknadi u novcu za štetu koja je pričinjena drugoj strani. Apelanti ističu da su sudovi povrijedili njihovo pravo na nediskriminaciju i pravo na imovinu jer je Osnovni, odnosno Okružni i Vrhovni sud, odlučujući u drugom predmetu u kojem se radilo o istim činjenicama, u kojem se također tražilo utvrđenje ništavosti ugovora, zaključio da se ne može govoriti o ništavom ugovoru. Apelanti su u uz dopunu apelacije dostavili presudu Vrhovnog suda, broj: 118-0-Rev-06-000 667 od 20. srpnja 2007. godine, u drugom predmetu, u kojem je odlučeno na drugačiji način u odnosu na apelantov slučaj.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. st.1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1984/07 od 13. rujna 2007. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom su apelanti osporavali Presudu Okružnog suda broj Gž-1331/05 od 26. travnja 2007. godine i Presudu Osnovnog suda, broj P-439/02 od 17. lipnja 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u tijeku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 657 od 14. kolovoza 2007. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj Gž-1331/05 od 26. travnja 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda apelantima uručena 15. svibnja 2007. godine, a da je apelacija u kojoj su apelanti osporili presudu broj Gž-1331/05 od 26. travnja 2007. godine, podnesena 3. srpnja 2007. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
14. Nadalje, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
15. Vezano za navode apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka, jasna i logična, bez elementa proizvoljnosti. Ustavni sud uočava da apelanti u suštini prigovaraju na utvrđeno činjično stanje, na gotovo indentičan način, kao i u žalbi, da je Okružni sud zbog detaljnog razjašnjenja činjeničnog stanja, održao javnu raspravu i ponovo izvodio dokaze, nakon čega da je zaključio da nije postojala ozbiljna i stvarna volja za zaključivanje spornog ugovora o zamjeni, kao jedne od osnovnih pretpostavki za zaključenje pravovaljanih ugovora, nego volja izazvana tadašnjim ratnim dešavanjima. Vezano za apelantove navode u pogledu primjene materijalnog prava, točnije odredbe članaka 117. ZOO i odredbe članka 104. ZOO, Ustavni sud uočava da su i Osnovni i Okružni sud jasno obrazložili da nema zastare podnošenja tužbenog zahtjeva jer se ne radi o rušljivom nego o ništavom ugovoru, odnosno da su kada su utvrdili da je ugovor ništav, odlučili i o pravnim posljedicama ništavosti, te da nema mjesta prigovoru prekoračenja tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud nije nadležan utvrđivati činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a kako nije utvrdio proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud zaključuje da, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na imovinu
17. Apelanti, se dalje žale da im je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju. Apelanti posebno ne obrazlažu kršenje ovih prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na nediskriminaciju
18. Iz apelacije proizilazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da su sudovi «različito sudili u sličnim ili približno istim slučajevima».
19. Ustavni sud zapaža da prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
20. Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku s obzirom da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj siutaciji donio drugačiju odluku to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemanata u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, očito (prima facie) neutemeljeni.
21. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
23. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović