Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3173/07 (UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3173/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine, u predmetu broj AP-3173/07, rješavajući apelaciju UniCredit Zagrebačke banke d.d. Mostar na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija UniCredit Zagrebačke banke d.d. Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Pž-07-000129 od 23. kolovoza 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Gradačcu, broj I-801/03 od 12. ožujka 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Safet Kikić, odvjetnik iz Gradačca, podnio je 23. studenog 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 003-0-Pž-07-000129 od 23. kolovoza 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: I-801/03 od 12. ožujka 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj: I-801/03 od 12. ožujka 2007. godine, u ponovnom postupku, odbijen je sporazumni prijedlog povjeritelja Univerzal banke d.d. Sarajevo, prednika apelanta (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) i dužnika DD «Bosna» Gradačac, u stečaju (u daljnjem tekstu: dužnik) za zasnivanje založnog prava na nekretninama dužnika, te upućen apelant da se za uknjižbu Ugovora o zalogu nepokretnih stvari br. 977-12/98 od 9. prosinca 1998. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zalogu) obrati Zemljišno-knjižnom uredu tog suda. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da su prednik apelanta i prednik dužnika, DD «Bosna» Gradačac, (u daljnjem tekstu: prednik dužnika), 25. prosinca 1998. godine podnijeli sporazumni prijedlog za osiguranje potraživanja, uknjižbom založnog prava na nekretnima prednika dužnika, da je 14. prosinca 2006. godine i 30. siječnja 2007. godine održao izvršna ročišta, da je stečajni upravitelj izjavio da prednik apelanta nije prijavio razlučno pravo, ali da je 4. listopada 2001. godine prijavio potraživanja prema dužniku u kojoj prijavi je navedeno da prednik apelanta u svoje ima, a na račun Fabrike duhana Sarajevo, d.d. Sarajevo prijavljuje potraživanja u iznosu od 1.045.000,00 KM nastala iz osnova Ugovora o komisionom poslu, br. 145A-03/99 od 1. ožujka 1999. godine iz kojeg je vidljiva svrha i instrument osiguranja i da ugovor nije potpisao prednik dužnika kao korisnik kredita. Nadalje, da je stečajni upravitelj izjavio da je apelant podnio novu prijavu potraživanja br. I-246/02 od 23. veljače 2002. godine.

3. Obrazlažući zašto je odbio sporazumni prijedlog za uknjižbu založnog prava, Općinski sud je naveo da je odredbom članka 227. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 32/03) propisano da će se i nadalje primjenjivati pravila o zasnivanju založnog prava na nekretninama i pokretnim stvarima na temelju sporazuma, sukladno odredbama čl. 251.a do 251. f., ranijeg Zakona o izvršnom postupku («Službeni list R BiH», br. 2/92, 16/92 i 13/94). Općinski sud je dalje istakao da prema odredbi čl. 251. c i 251.d. ranijeg Zakona o izvršnom postupku sporazum stranaka mora sadržavati potraživanja povjeritelja i osnov iz kojeg potječu, vrijeme dospjelosti i suglasnost stranaka da se to potraživanje osigura zasnivanjem založnog prava na određenoj nekretnini ili pokretnim stvarima. S tim u svezi, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nedostaju potrebni elementi sporazuma koji bi se trebali konstatirati u zapisniku, odnosno da je nastao spor o postojanju potraživanja, da nema suglasnosti dužnika za zasnivanje založnog prava na njegovim nekretninama, te da je s tim u svezi odbio sporazumni prijedlog.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Rješenje, broj: 003-0-Pž-07-

000129 od 23. kolovoza 2007. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizilazi da je sporazumni prijedlog za osiguranje podnesen 25. prosinca 1998. godine, a da je pravni osnov bio je Ugovor o kratkoročnom kreditu, br. 98/3618 od 16. studenog 1998. godine, između prednika apelanta i prednika dužnika, na iznos od 1.000.000,00 DM, sa rokom vraćanja kredita 31. srpnja 1999. godine, a kao sredstvo osiguranja izmirenja obveza predviđeno je zasnivanje založnog prava na nekretninama prednika dužnika. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku, odnosno da je pravilno primjenio odredbu članka 227. Zakona o izvršnom postupku, odnosno odredbu čl. 251. c. i 251. d. ranijeg Zakona o izvršnom postupku, prema kojim bi za donošenje rješenja kojim bi se dopustila uknjižba založnog prava na nekretninama dužnika, bila potrebna obostrano data suglasnost, odnosno da su i apelant i dužnik postigli sporazum o postojanju potraživanja i vremenu dospijeća, kao i suglasnost za zasnivanje založnog prava, što bi potvrdili potpisom na zapisnik suda, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

5. Odgovarajući na žalbene navode o nepoduzimanju radnji u postupku od strane Općinskog suda, Kantonalni sud je naveo da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni, budući da iz spisa proizilazi da je Općinski sud zakazao ročište 15. veljače 1999. godine, ali da ga nije održao iz razloga što je prednik dužnika uložio zahtjev za odlaganje postupka na neodređeno vrijeme, o čemu je i prednik apelanta obaviješten, da nakon toga niti prednik dužnika niti prednik apelanta nisu se obraćali sudu, da je Općinski sud 16. kolovoza 2001. godine donio rješenje o odbijanju sporazumnog prijedloga kao nedopuštenog zbog otvaranja stečajnog postupka nad prednikom dužnika, da je to rješenje ukinuto rješenjem Kantonalnog suda br. Gž-352/03 od 28. studenog 2003. godine, te da se u nastavku postupka stečajni upravitelj usprotivio zasnivanju založnog prava na nekretninama dužnika.

6. Vezano za žalbene navode da je sud pogrešno odlučio kada nije prihvatio apelantov prijedlog da se ugovor o zalogu, zaključen između prednika apelanta i prednika dužnika, tretira kao zahtjev za uknjižbu založnog prava ukoliko dužnik ne da suglasnost potrebnu za donošenje rješenja o sporazumnom upisu založnog prava, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio budući da navedeni ugovor o zalogu nema svojstvo izvršne isprave u smislu odredbe članka 16. ranijeg Zakona o izvršnom postupku, odnosno odredbi članka 23. novog Zakona o izvršnom postupku, pa se stim u svezi nije mogao zasnovati ni prijedlog za upis u javnu knjigu, tim prije što novi Zakon o izvršnom postupku ne predviđa mogućnost upisa u javnu knjigu u izvršnom postupku. Kantonalni sud je istakao da se upis prava u javnu knjigu na temelju sudskih odluka, kao i na temelju ugovora može vršiti podnošenjem dokumenata Zemljišno-knjižnom uredu, sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama, na što je apelant pravilno upućen u pobijanom rješenju.

7. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konveciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su ga pogrešno uputili da se za uknjižbu založnog prava na temelju ugovora o zalogu, obrati Zemljišno-knjižnom uredu, na koji način su zanemarili činjenicu da bi u tom slučaju nastupile posljedice iz odredbe članka 378. st. 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH», br. 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da se postupak prekida kada nastupe pravne posljedice stečajnog postupka. S tim u svezi apelant smatra da je Općinski sud trebao donijeti rješenje kojim se određuje uknjižba založnog prava, a ne «svojom odlukom štititi nemoral i zlouporabu prava stečajnog dužnika». Nadalje, apelant ističe da Općinski sud nije okončao predmet do otvaranja stečajnog postupka, te da i nakon što je data suglasnost za dalje vođenje postupka od strane stečajnog vijeća, više od tri godine nije radio na predmetu. Apelant smatra da je nesporno da je kredit od 1.000.000,00 KM realiziran, a da prednik dužnika nije uplatio niti jednu ratu kredita, zbog čega je umanjena njegova imovina i da mu nije omogućen pristup sudu i pravičan postupak pred sudom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

10. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dali jasno obrazloženje za svoje odluke, prvenstveno Kantonalni sud, odnosno da su nakon utvrđenog činjeničnog stanja primjenom relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, odbili sporazumni prijedlog, budući da nisu postojali uvjeti za zasnivanje založnog prava na nekretninama dužnika. Također nije izostalo niti obrazloženje u pogledu razloga za odbijanje upisa založnog prava na temelju ugovora o zalogu i upute da se apelant obrati Zemljišno knjižnom uredu. Ovakva obrazloženja Ustavni ne smatra proizvoljnim. Nadalje, u svezi apelantovih navoda da Općinski sud nije okončao postupak do otvaranja stečajnog postupka, odnosno da nije poduzimao radnje u izvršnom postupku, Ustavni sud nalazi da je za navedeno Kantonalni sud dao objašnjenje, odnosno naveo razloge, koje Ustavni sud, također ne smatra proizvoljnim. U odnosu na navode apelanata da mu je u predmetnom sudskom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud nalazi da je u ovom izvršnom postupku odlučivano u meritumu prava na zasnivanje založnog prava na nekretninama. Prema tome, izvršni sudovi nisu uskratili apelantu pravo na sudski postupak, a činjenica da su sudovi odbili sporazumni prijedlog za upis založnog prava ne znači da apelant nije imao pravo na pristup sudu. Imajući u vidu izloženo, te stavove navedene u ovoj odluci, u svezi utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3173/07 (UniCredit Zagrebačka banka d.d… | Sudska praksa | Aktio