Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/07 (A. H.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3192/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3192/07, rješavajući apelaciju Adema Hamzića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Hamzića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-000287 od 6. rujna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj: 004-0-Gž-06-001518 od 9. studenog 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici, broj: P-
929/05 od 26. svibnja 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Armina Gičević, odvjetnica iz Zenice, podnio je 28. studenog 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-0-Rev-07-000287 od 6. rujna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 004-0-Gž-06-001518 od 9. studenog 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj. P-929/05 od 26. svibnja 2006. godine.
2. Apelant je 17. listopada 1997. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužene Željezare «Zenica» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade nematrijalne i materijalne štete zbog povrede na radu.
3. Presudom Općinskog suda broj. P-929/05 od 26. svibnja 2006. godine, u ponovnom postupku, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj: 004-0-Gž-06-001518 od 9. studenog 2006. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u: prijavu o nezgodi na poslu od 10. ožujka 1997. godine, apelantovu medicinsku dokumentaciju, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, nalaze i mišljenja vještaka zaštite na radu, podatke o izgubljenoj zaradi, te sporazum o prestanku radnog odnosa od 31. prosinca 1998. godine, između apelanta i tužene (u daljnjem tekstu: sporazum). Općinski sud je istakao da iz provodenih dokaza proizilazi: da je apelant potpisao sporazum iz kojeg slijedi da je on izjavio tuženoj da neće tražiti ispunjenje obveza dospjelih do 31. prosinca 1998. godine, da je apelantovo potraživanje dospjelo do 31. prosinca 1998. godine, jer su materijalna i nematerijalne štete nastale kao posljedica njegove privremene nesposobnosti za rad u periodu od 10. ožujka 1997 godine do 19. srpnja 1997. godine, odnosno njegovim povrijeđivanjem, te da je tužba podnesena 17. listopada 1997. godine. Nakon ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je naveo da je apelant znao za ovo potraživanje u vrijeme podnošenja tužbe, ali da je potpisao sporazuma 31. prosinca 1998. godine na temelju kojeg se odrekao svih dospjelih potraživanja koja je imao kod tužene. S tim u svezi, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen sukladno odredbama čl. 344. i 347. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu ZOO), kojim je propisano da obveza prestaje kada povjeritelj izjavi dužniku da neće tražiti ispunjenje obveze, odnosno da se općim otpuštanjem duga gase sva potraživanja povjeritelja prema dužniku, izuzev onih za koja povjeritelj nije znao da postoje.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj: 070-0-Rev-07-000287 od 6. rujna 2007. godine, odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je u postupku smislu odredaba čl. 344. i 347. ZOO pravilno zaključeno da apelant nema pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete kada je potpisao sporazum kojim se odrekao svih dospjelih potraživanja i kada je znao za ovo potraživanje prije potpisivanja sporazuma, a znao je budući da je ranije pokrenuo parnični postupak radi naplate ovih potraživanja.
5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konveciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u pogrešnom tumačenju i utvrđenju od strane sudova da se on potpisivanjem sporazuma odrekao svojih potraživanja, jer ona ne postoje, budući da nisu utvrđena i da sporazum ne sadrži odredbu da se on odriče ovih potraživanja. Apelant dalje navodi da se radi o «tipskom» sporazumu koji je otipkan u tisuću primjeraka, te da je korišten kao akt prisiljavanja djelatnika da potpišu sve jer bi u suprotnom ostali bez posla. Apelant ističe da je tijekom postupka morao ulagati financijska sredstva radi dokazivanja njegovih navoda, da je «izigran i prevaren» od strane suda, te da mu je uskraćeno njegovo pravo da naplati potraživanje koje mu pripada po zakonu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi u tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu nevedeno, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović