Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3208/07 (A. K.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3208/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik, Miodrag Simović, potpredsjednice, Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine, u predmetu broj AP-3208/07, rješavajući apelaciju Avdije Kozarevića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Avdije Kozarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 003-0-Gž-

06-001124 od 23. listopada 2007 godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Avdija Kozarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 28. studenog 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 003-0-

Gž-06-001124 od 23. listopada 2007 godine. Apelant je nakon podnošenja apelacije, podneskom od 3. veljače 2009. godine dostavio rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-001847 od 2. prosinca 2008. godine.

2. Apelantu, uposlenom na radnom mjestu vozača autobusa, «Litvatrans» d.o.o. Banovići kao poslodavac, Odlukom broj 1431/05 od 17. kolovoza 2005. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka), otkazao je Ugovor o radu, broj XXXII-2-3-2/2004. godine od 3. lipnja 2004. godine (u daljnjem tekstu:ugovor o radu). Apelant je 19. listopada 2005. godine pokrenuo parnični postupak radi poništenja sporne odluke.

3. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

715/05 od 15. svibnja 2006. godine poništena je sporna odluka, te obvezan tuženi «Litvatrans» d.o.o. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelanta vrati na poslove na kojim je radio prije otkaza, da mu naknadi plaće za period od 17. kolovoza 2005. godine do 30. studenog 2005. godine u iznosu od 1.891,00 KM, a od 1. prosinca 2005. godine da mu isplati naknadu plaće koju bi ostvario da je radio na radnom mjestu prije donošenja sporne odluke do povratka na posao i da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.040,00 KM.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u: spornu odluku, prijavu o povredi radne obveze, zapisnik o saslušanju apelanta, zapisnik o unutarnjoj kontroli, «red vožnje» za relaciju Živinice-Repuh, upozorenje apelantu, nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, da je saslušao vještaka, svjedoke i apelanta i tuženog kao parnične stranke. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tuženi nije dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obveze iz članka 97. stavak 4. točka 14. Pravlnika o radu tuženog « pronevjera ili krađa imovine Društva, bez obzira na visinu iznosa», u smislu odredbe članka 88. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br. » br. 43/99, 32/00 i 29/03). Navedeno iz razloga što je tuženi u obrazloženju sporne odluke, kao dokaze da je apelant počinio povredu radne obveze naveo: priznanje apelanta dato na zapisnik o saslušanju, zapisnik unutarnje kontrole, te dva puta izrečeno upozorenje apelantu. Po mišljenju Općinskog suda ovi dokazi ne potvrđuju da je apelant počinio težu povredu radne obveze, budući da iz izjave apelanta proizilazi da su se u autobosu u to vrijeme nalazila četiri putnika bez vozne karte, ali da to ne znači da je apelant od njih uzeo novac, a da im nije dao karte, da nevedeno ne potvrđuje niti zapisnik unutarnje kontrole, odnosno da i sam tuženi nije tražio apelantovo izjašnjenje na ovu činjenicu. Općinski sud je dalje naveo da nije prihvatio izjave svjedoka koji su tvrdili da su apelantu dali novac, a nisu dobili karte, jer su bili neuvjerljivi i kontradiktorni. Općinski sud je istakao da je u postupku utvrđeno da apelant nije uzeo novac za vozne karte od putnika i da su postojali objektivni razlozi zašto apelant nije izdao vozne karte putnicima. Sukladno navedenom, Općinski sud je naveo da je tuženi donio nezakonitu odluku, te je u smislu članka 96. stavak 2. točka 1. Zakona o radu obvezao tuženog na isplatu naknade plaće na način naveden u dispozitivu presude.

5. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu, broj: 003-0-Gž-06-

001124 od 23. listopada 2007 godine, kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je radi donošenja pravilne odluke održao raspravu na kojoj je proveo dokaze, nakon čega je zaključio da prvostupanjski sud nije donio pravilnu odluku.

6. Obrazlažući ovaj zaključak, Kantonalni sud je naveo da sukladno članku 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, poslodavac može otkazati ugovor o radu ako je uposlenik odgovoran za težu povredu radne obveze, bez poštivanja otkaznog roka, s tim da se Kolektivnim ugovorom ili Pravilnikom određuje što se smatra težom povredom radne obveze. Kantonalni sud je istakao da je nakon uvida u spis i Pravilnik tužene utvrdio da je tužena apelantu otkazala ugovor o radu zbog teže povrede radne obveze iz članka 97. stavak 4. točka 17. Pravilnika «neizdavanje voznih karata, bez obzira na razloge». S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno ispitivao povredu radne obveze propisanu odredbom članka 97. stavak 4. točka 14. Pravilnika « pronevjera ili krađa imovine Društva, bez obzira na visinu iznosa».

7. Budući da je utvrdio naprijed navedeno, Kantonalni sud je naveo da je drugačijom ocjenom dokaza utvrdio da je apelant bio upoznat da neizdavanje voznih karata putnicima predstavlja težu povredu radne, jer mu je tuženi zbog toga izricao upozorenja i prijave na temelju kojih mu je i umanjenjena plaća za 10 % za mjesecec svibanj 2005. godine, da iz zapisnika o unutarnjoj kontroli slijedi da su taj dan u autobusu zatečena četiri putnika bez vozne karte što su potvrdili i svjedoci u svojim izjavama kojima je sud poklonio vjeru. S tim u svezi Kantonalni sud je istakao da je sporna odluka tužene zakonita, te da je s tim u svezi odbio apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti.

8. Obrazlažući zašto nije prihvatio izjave svjedoka, putnika koji su zatečeni bez karte i koji su tvrdili da im apelant nije mogao naplatiti voznu kartu, jer je vozio autobus, Kantonalni sud je naveo da su njihovi iskazi međusobno kontradiktorni u bitnim činjenicama, budući da su se različito izjašnjavali o broju putnika, te mjestu gdje su stajali kada su ušli u autobus. Vezano za apelantove žalbene navode da mu je direktor naredio da mora stajati i izvan stajališta, te da je on u tom smislu primao putnike, a karte bi im naplaćivao kada stane na autobusno stajalište, Kantonalni sud je naveo da ih nije prihvatio, jer su ti navodi u suprotnosti sa opisom njegovog radnog mjesta, odnosno da je on u isto vrijeme i vozač i kondukter.

9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje, broj 070-0-Rev-07-

001847 od 2. prosinca 2008. godine, kojim je reviziju odbacio u smislu članka 237.stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br.:53/03, 73/05 i 19/6), imajući u vidu propisanu vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude, a da se nisu stekli uvjeti iz članka 237 stavak 3. istog Zakona.

10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi postupanju Kantonalnog suda koji je donio nezakonitu odluku jer niti u prvostupanjskom niti u drugostupanjskom postupku nije dokazano da je on počinio težu povredu radne obveze. Naime, Kantonalni sud nije uzeo u obzir naredbu uprave tuženog prema kojoj vozači autobusa moraju stajati i izvan mjesta određenih kao stajališta, da je sukladno naredbi stao i primio putnike izvan stajališta, te da iz razloga što je vozio autobus nije mogao izdati vozne karte putnicima. Apelant dalje ističe da nigdje u pravilniku nije propisano vrijeme kada je vozač dužan izdati voznu kartu, da nije jasno zašto Kantonalni sud nije uzeo u obzir izjave svjedoka, putnika koji su zatečeni bez karte, koji su izjavili da su taj dan ušli u autobus izvan stajališta, da su nakon toga na sljedećem stajalištu ušli kontrolori, da prije njihovog ulaska apelant im nije izdao vozne karte, niti su mu oni dali novac, te zašto je uzeo u obzir izjave svjedoka, kontrolora, koji su uposlenici tuženog. Apelant navodi da je on u tijeku postupka dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva, kao i njegovu visinu, utvrđenu nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva».

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je sporna odluka tuženog zakonita, budući da u postupku nije dokazano da je on počinio težu povredu radne obveze. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je prihvatio iskaze svjedoka koji su uposlenici tuženog, a da nije prihvatio izjave drugih svjedoka.

13. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

14. Ustavni sud uočava, da je obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda jasno i argumentirano bez elemenata proizvoljnosti, te da je odgovoreno apelantu na sve njegove žalbene navode koje iznosi i u apelaciji. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da apelant povredu prava na imovinu nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, nastalom kao posljedica pogrešne ocjene dokaza od strane Kantonalnog suda, koje je na kraju rezultiralo odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva, a da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u navedenom, kako je to već istaknuto u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da apelant ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanja iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zaključuje da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3208/07 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio