Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3255/07 (P. J.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3255/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine, u predmetu broj AP-3255/07, rješavajući apelaciju Pere Jovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Jovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1516/05 od 26. rujna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P.2697/02 od 19. srpnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 3. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1516/05 od 26. rujna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P.2697/02 od 19. srpnja 2005. godine.

2. Apelant je 23. prosinca 2002. godine podnio tužbeni zahtjev protiv Ramiza Ibrahimovića, kao tuženog (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi postavljanjem betonske ograde između parcele označene kao k.č. br. 296/1 u površini od 592 m2, koja je u posjedu apelanta (u daljenem tekstu: parcela br.296/1) i parcela označenih kao k.č.br. 296/2 i 296/3 u ukupnoj površini od 492 m2, koje su u posjedu tuženog, (u daljnjem tekstu: parcele br. 296/2 i 296/3) ušao u posjed zemljišta koje mu ne pripada, te da tuženi poruši betonsku ogradu i da se međa između parcela vrati na staru među. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da je tuženi porušio zid sa željeznom ogradom između parcela koji je ranije predstavljao među, te da je postavljanjem sporne ograde ušao u njegov posjed u površini od 36 m2. na kojem je on izgradio šaht i bunar i koji je on ranije kupio.

3. Presudom Općinskog suda u Tuzli, broj P.2697/02 od 19. srpnja 2005. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: posjedovne listove, ugovor o kupoprodaji između.Z.J. kao prodavatelja i tuženog kao kupca parcela br. 296/2 i 296/3 (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji), zapisnik sa ročišta na licu mjesta od 22. kolovoza 2003. godine, da je obavio uviđaj 4. travnja 2005. godine, da je vještak geodetske struke izvršio vještačenje, te da je saslušao vještaka, svjedoke i apelanta i tuženog kao parnične stranke. Općinski sud je dalje naveo da iz ugovora o kupoprodaji proizilazi da je Z.J. prodao tuženom parcele br.296/2 i 296/3, da je taj ugovor u cijelosti izvršen, da je tuženi upisan kao posjednik tih parcela sa dijelom 1/1, što potvrđuju i iskazi saslušanih svjedoka, da iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da je apelant upisan kao posjednik parcele br. 296/1 nakon izvršenog avio-snimanja iz 1996. godine, a da je tuženi upisan kao posjednik parcela br.296/2 i 296/3 na temelju ugovora o kupoprodaji, da je betonska ograda postavljena točno prema važećim geodetskim planovima na granici između parcela br. 296/1 i 296/2 i 296/3, te da tuženi izgradnjom betonske ograde nije zauzeo više od onoga na što ima pravo. Na temelju utvrđenjih činjenica, Općinski sud je zaključio da je tuženi zakoniti i sasvjestan posjenik parcela br. 296/2 i 296/3 u smislu članka 77. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 6/98 i 29/03), a da utvrđena međa između parcela odgovara važećim katastarskim planovima. S tim u svezi Općinski sud je istakao da apelant u smislu članka 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima nema pravo tražiti sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed, te je u tom smislu tužbeni zahtjev odbio u cjelosti.

4. Odgovarajući na tvrdnje apelanta da je on još 1983. godine kupio dio parcele 296/2 odnosno 296/3 koje sada posjeduje tuženi i to u dijelu koja graniči sa parcelom br. 296/1 čitavom dužinom i širinom od oko 1 m, Općinski sud je naveo da su neutemeljene i ničim dokazane, odnosno da su suprotne stanju katastarskog operata koji u cjelosti odgovara stvarnom faktičkom stanju na terenu, kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu, broj Gž-1516/05 od 26. rujna 2007. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da apelantu u smislu odredbe članka 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, ne pripada pravo na pravnu zaštitu, budući je u postupku utvrdio da je betonska ograda postavljena točno prema važećim geodetskim planovima, te da je apelantov tužbeni zahtjev da tuženi poruši betonsku ogradu, neutemeljen. Odgovarajući na žalbene prigovore da je prvostupanjski sud propustio pravilno cijeniti nalaz i mišljenje vještaka, te iskaz svjedoka koji je tvrdio da je ranije postavljena međa postojala od 1984. godine, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni, budući da svi provedeni dokazi potvrđuju da je betonska ograda postavljena točno prema važećim katastarskim planovima.

6. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konveciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su ignorirali činjenicu da je on kupio dio parcele na kojem je izgradio bunar i šaht za vodovod, da je za taj dio platio ugovorenu naknadu, da je on postavio ogradu na tom dijelu, te da je tuženi kupio samo onaj dio parcela do ograde. Apelant smatra da je tuženi rušenjem ograde koju je on postavio i izgradnjom nove ograde ušao u njegovo zemljište. Apelant navodi da je ovakvim postupanjem sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke pr esuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

9. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović