Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3073/07 (Z. B.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3073/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine, u predmetu broj AP-3073/07, rješavajući apelaciju Zijada Bećirevića i Međunarodnog instituta za blisko – istočne i balkanske studije «IFIMES», Ljubljana na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Bećirevića i Međunarodnog instituta za blisko – istočne i balkanske studije «IFIMES», Ljubljana podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj: 097-0-Gž-07-000246 od 24. rujna 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj: Mal.107/05 od 23. ožujka 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Bećirević (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Međunarodni institut za blisko – istočne i balkanske studije «IFIMES» Ljubljana (u daljnjem tekstu: drugoapelant), iz Ljubljane, R Slovenija, koje zastupa Osman Mulahalilović, odvjetnik iz Brčko Distrikta, podnijeli su 15. studenog 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj: 097-0-Gž-07-000246 od 24. rujna 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: Mal.107/05 od 23. ožujka 2007. godine.

2. Mladen Bosić kao tužitelj (u daljnjem tekstu: tužitelj) 12. srpnja 2005. godine podnio je tužbu protiv prvoapelanta, kao direktora drugoapelanta i drugoapelanta. Tijekom postupka drugoapelant podnio je protutužbeni zahtjev protiv tužitelja.

3. Presudom Osnovnog suda, broj: Mal.107/05 od 23. ožujka 2007. godine obvezan je drugoapalent da tužitelju isplati iznos od 1.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda sa zakonskom zateznom kamatom i iznos od 450,50 KM na ime naknade troškova postupka, te da o svom trošku, na svojim internet stranicama, objavi uvod i izreku presude. Istom presudom Osnovni sud odbio je kao neutemeljen: višak tužbenog zahtjeva tužitelja, tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvoapelanta, te protutužbeni zahtjev drugoapelanta.

4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je saslušao tužitelja i prvoapelanta, da je salušao svjedoka, proveo neuropsihijatrijsko vještačenje, saslušao vještaka neuropsihijatra, da je između ostalog, izvršio uvid u: tekst koji je 16. lipnja 2005. godine objavljen na web stranici drugoapelanta: «Bosna i Hercegovina, ko financira mrežu haškog optuženika Radovana Karadžića» (u daljnjem tekstu sporni tekst), 64 različita teksta kopirana na web stranici drugoapelanta, potvrdu o državljanstvu i fotokopiju putovnice za prvoapelanta, te izjavu B.A.,direktora drugoapelanta.

5. Osnovni sud je naveo da je odredbom članka 1. Zakona o zaštiti od klevete Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Diskrikta BiH», broj 1/03) propisano da postoji građanska odgovornost za klevetu u slučaju iznošenja nečeg neistinitog, da je odredbom članka 4. istog Zakona propisano da je izražavanje svaka izjava, a naročito pismeni, usmeni, vizualni ili elektronski materijal, te da je odredbom članka 6. istog Zakona propisano da za klevetu odgovara svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog.

6. Nakon provedenih dokaza, Osnovni sud je naveo da rečenica u spornom tekstu «Pošto je odlukom Visokog predstavnika SDS-u uskraćeno financiranje iz budžeta na svim nivoima vlasti, nova saznanja ukazuju, da je Mladen Bosić kao direktor Radne jedinice Telekom Srpske u Brčko Distriktu BiH, najdirektnije uključen u mrežu tajnog financiranja mreže haškog optuženika Radovana Karadžića» ne predstavlja vrijednosni sud, već isključivo neistinitu činjenicu o aktivnostima tužitelja, te da je u smislu naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti o klevetu utvrdio odgovornost drugoapelanta. Obrazlažući zašto je tužitelju dosudio iznos od 1.700, KM, Osnovni sud je naveo da je visinu naknade nematerijalne štete odredio u smislu odredbe čl. 155. i 200. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbe članka 10. Zakona o zaštiti od klevete, prvenstveno na temelju vještačenja vještaka neuropsihijatra, kojim je utvrđeno da je sporni tekst kod tužitelja izazvao pojačanu anksioznost sa sniženjem praga za frustracije i gubitak koncentracije, što je kod tužitelja uzrokovalo duševne bolove, te da mu je dosudio navedeni iznos koji je srazmjeran pretrpljenim duševnim bolovima. Obrazlažući zašto je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvoapelanta, te zašto je obvezao drugoapelanta da na internet stranici objavi uvod i izreku presude, Osnovni sud je naveo da je nakon što je izvršio uvid u izjavu B.A., utvrdio da je B.A. kao direktor drugoapelanta potpisao sporni tekst, a da tužitelj u postupku ničim nije dokazao odgovornost prvoapelanta, a da je u smislu odredbe članka 199. ZOO obvezao drugoapelanta na objavljivanje uvoda i izreke presude.

7. Odlučujući o žalbi prvoapelanta odnosno drugoapelanta Apelacioni sud donio je Presudu, broj 097-0-Gž-07-000246 od 24. rujna 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je naveo da je prvostupanjski sud kada je utvrdio da sporni tekst ne predstavlja mišljenje nego neistinitu činjenicu koja nije dokazana, da je pravilnom primjenom odredaba Zakona o zaštiti od klevete i odredaba ZOO obvezao drugoapelanta na naknadu nematerijalne štete i na objavljivanje uvoda i izreke presude na njegovoj web stranici. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je prvostupanjski sud visinu štete odredio uz pomoć vještaka neuropsihijatra, da je imao u vidu iskaz tužitelja u odnosu na funkciju koju on obavlja i sredinu u kojoj živi i radi, odnosno da je u smislu odredaba ZOO i odredbe članka 10. Zakona o zaštiti od klevete donio pravilnu odluku.

8. Prvoapelant odnosno drugoapelant smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje prvoapelant, odnosno drugoapelant nalaze u postupanju sudova koji su ignorirali činjenicu da tužitelj nije posjedovao medicinsku dokumentaciju, odnosno da tužitelj nije uopće bio kod neuropsihijatra, da su sudovi različito odlučili kada su u istim postupcima odbili tužbeni zahtjev i zauzeli potpuno suprotna stajališta, čime su izravno prekršili jednakopravnost stranaka pred sudom, te da SDS ima politički utjecaj na Apelacioni sud koji nije bio nepristran u ovom slučaju. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da sporni tekst predstavlja vrijednosni sud za koji se ne može dati dokaz. Obrazlažući svoje navode u pogledu prava na slobodu izražavanja, prvoapelant odnosno drugoapelant ističu da se pobijanim presudama guši «znanstvena misao», da su oni mogli utemeljeno zaključiti da javna poduzeća financiraju mrežu ratnih zločinaca, te da država više štiti slobodu izražavanja u odnosu na štetu koju pojedinac pretrpi.

9. Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da stručno znanje vještaka neuropsihijatra samo pomaže sudu da pravilnije ocijeni iskaz tužitelja kao parnične stranke, a što je urađeno u konkretnom slučaju, te da u postupku nisu povrijeđena prava koja prvoapelant odnosno drugoapelant navode.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» U odnosu na prvoapelanta

12. Prije svega, Ustavni sud naglašava činjenicu da u postupku pred redovitim sudovima nije utvrđena odgovornost prvoapelanta, odnosno da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvoapelanta odbijen, te imajući u vidu da proizilazi da se navodi prvoapelanta u suštini odnose na navodne povrede prava u odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud zaključuje da su prvoapelantovi navodi da mu je presudama redovitih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni. U odnosu na drugoapelantaa. pravo na pravično suđenje

13. U svezi sa navodima iz apelacije, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Osnovni odnosno Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba, odnosno procjena činjenica i dokaza u bilo kojem dijelu, proizvoljna ili neprihvatljiva, osim što je drugoapelant nezadovoljan ishodom postupka. Vezano za navode iz apelacije da je u postupku povrijeđena jednakost svih građana pred zakonom, te da SDS ima politički utjecaj na Apelacioni sud koji nije bio nepristran u ovom slučaju, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi paušalni, ničim dokazani i samim tim neutemeljeni. Imajući u vidu navedeno, pri čemu posebno naglašava da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke sudova u pogledu činjeničnog stanja i primijene materijalnog pravo, u svezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljenib. pravo na slobodu izražavanja

14. U apelaciji se navodi da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Članak II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje:

h) slobodu izražavanja.

Članak 10. Europske konvencije glasi: (1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne spriječava države da zahtijevaju dopuštenja za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda budući da uključuje obaveze i odgovornosti može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

15. Prije svega, Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.

16. Ustavni sud nalazi da je članak 10. Europske konvencije strukturiran tako da prvi stavak definira zaštićene slobode, a drugi stavak propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, odnosno propisuje da se vlast može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije, obrazlažući da «ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu».

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da su sudovi utvrdili odgovornost drugoapelanta, koji je objavio sporni tekst u kojem su iznesene neistinite činjenice o tužitelju, te s tim u svezi tužitelju dodijelili naknadu i obvezali ga na objavu uvoda i izreke presude, kao satisfakciju zbog povrede časti i ugleda, što svakako predstavlja miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. Nadalje, osporene presude su donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, dakle, miješanje je propisano zakonom, a osporene presude donesene su u parničnom postupku koji je pokrenuo tužitelj protiv prvoapelanta odnosno drugoapelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih», odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati da postoji «hitna društvena potreba», koja se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda. Ustavni sud uočava da su sudovi zbog iznošenja neistinitih činjenica, o tužitelju sankcionirali navedeno i obvezali drugoapelanta na naknadu i objavu uvoda i izreke presude.. Ustavni sud smatra da je ova mjera koja je poduzeta radi zaštite tužiteljeve časti i ugleda, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom, odnosno da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i tužiteljevog prava na ugled, pri čemu ne uočava da su redoviti sudovi izašli izvan dopuštenog stupnja slobodne procjene. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.

18. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3073/07 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio