Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1961/07 (M. K.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Doživotno izdržavanje
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1961/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik, Miodrag Simović, potpredsjednice, Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 1961/07, rješavajući apelaciju Milijanke Kostadinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milijanke Kostadinović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-
000402 od 15. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P.823/03 od 17. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milijanka Kostadinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koju zastupa advokat Drago Reljić iz Tuzle, podnijela je 30. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tesktu. Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000402 od 15. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu. Općinski sud), broj P.823/03 od 17. novembra 2005. godine.
2. Apelantica je protiv tuženih Esada Kapetanovića i Derve Kapetanović (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijela tužbu radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju. Općinski sud je donio Rješenje, broj P.823/03 od 23. avgusta 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž. 1623/04 od 8. septembra 2005. godine, kojim se apelanticina tužba u navedenoj pravnoj stvari smatra povučenom, jer na ročište za glavnu raspravu zakazanu za 23. mart 2003. godine nije pristupio apelanticin punomoćnik iako je je o njegovom održavanju bio uredno obaviješten.
3. Na navedenom ročištu za glavnu raspravu punomoćnik tuženih je istakao da u cijelosti povlači protivtužbu tuženih, ali se apelanticin punomoćnik pismenim podneskom izjasnio da ne pristaje na povlačenje protivtužbe. Kako je Rješenje Općinskog suda, broj P.823/03 od 23. avgusta 2004. godine, potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž. 1623/04 od 8. septembra 2005. godine postalo pravosnažno, a kako se apelanticin punomoćnik decidno izjasnio da ne pristaje na povlačenje protivtužbe to se u daljem toku postupka raspravljalo o protivtužbi tuženih sa istaknutim protivtužbenim zahtjevom iz podneska od 21. novembra 2003. godine.
4. Presudom Općinskog suda, broj P.823/03 od 17. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-000402 od 15. maja 2007. godine, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se apelantica obaveže tuženima na ime naknade za pružene usluge izdržavanja, plaćene račune, otkup i uređenje stana, isplati iznos od 20.000,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 3.660,00 KM. Istom presudom u drugom stavu je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
5. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude istakao da prema odredbi člana 123. stav 4. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80, u daljnjem tekstu. Zakon o nasljeđivanju) u slučaju raskida ugovora o doživotnom izdržavanaju svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po opštim pravilima imovinskog prava. U konkretnom slučaju tuženi su protivtužbu podnijeli u smislu navedene odredbe te protivtužbenim zahtjevom tražili da u slučaju raskida ugovora o doživotnom izdržavanju apelantica kao primalac izdržavanja tuženima kao davaocima izdržavanja isplati iznos od 20.000,00 KM na ime naknade za pružene usluge izdržavanja, plaćene račune, otkup i uređenje stana. Obzirom da se pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda, broj P-823/03 od 23. avgusta 2003. godine apelenticina tužba smatra povučenom, te dakle kako između apelantice kao primaoca izdržavanja i tuženih kao davalaca izdržavanja nije došlo do raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, to nije dospio ni tužbeni zahtjev tuženih da potražuju od apelantice kao druge ugovorne strane naknadu koja bi im pripadala u smislu odredbi člana 123. stav 4. Zakona o nasljeđivanju. Stoga je Općinski sud odbio protivtužbeni zahtjev tuženih kao preuranjen u smislu odredbi člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 123. stav 14. zakona o nasljeđivanju. Obzirom na ovakvu odluku suda, a imajući u vidu postignuti uspjeh stranaka tokom cijelog postupka, Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (član 386. stav 2. ZPP).
6. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, koju je podnijela protiv prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima parničnog postupka (stav drugi izreke), Kantonalni sud je istakao da s obzirom na procesnu situaciju koja je nastala nakon povlačenja apelanticine tužbe, a usljed njenog protivljenja povlačenju protivtužbe tuženih, odluka prvostepenog suda da svaka strana snosi svoje troškove postupka nije donesena na teret apelantice, pa je pravilna i na zakonu zasnovana. Naime, upravo iz razloga što potraživanje tuženih već sa danom donošenja odluke Kantonalnog suda kojom je potvrđeno rješenje prvostepenog suda o povlačenju tužbe, nije bilo dospjelo, što je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno našao i prvostepeni sud, apelanticin zahtjev, koju je u postupku zastupalo stručno lice advokat, da se odlučuje po takvom nedospjelom zahtjevu tuženih, još u to vrijeme nije bio opravdan, pa su svi njeni daljnji troškovi, po mišljenju Kantonalnog suda, nastali vođenjem spora i donošenjem meritorne odluke po protivtužbenom zahtjevu bili nepotrebni, odnosno suvišni. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno našao da kako, u smislu odredbe člana 124. do 177. ZPP, takav zahtjev tuženih do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom nije bio dospio, to je i odluka prvostepnog suda da svaka strana snosi svoje troškove postupka, donesena na osnovu odredbe član 386. stav 1. ZPP, pravilna i na zakonu zasnovana.
7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je prvi dio postupka pravosnažno okončan Rješenjem, broj P.823/03 od 23. avgusta 2004. godine (kojim se apelanticina tužba smatra povučenom), a u kojem protivna strana nije tražila troškove postupka, te da u novom postupku više ne postoji, protivtužbeni zahtjev, već isključivo tužbeni zahtjev po kojem je trebalo postupiti, pa se u tom smislu trebalo odlučiti o troškovima postupka, u skladu sa uspjehom u sporu, te da su sudovi pogriješili kada su donijeli odluku da svaka strana snosi svoje troškove nastale nakon povlačenja tužbe, koja je u odnosu na apelanticu nezakonita, jer nije u skladu sa principom uspjeha u sporu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili pravo kada su odlučili da u predmetnom sporu svaka strana snosi svoje troškove postupka. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu odluke o troškovima postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su Općinski sud i Kantonalni sud primijenili pravo i stoga, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie)neosnovani.
12. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović