Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2440/07 (S. K.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi i izdaci
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2440/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2440/07, rješavajući apelaciju Save Kaličanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Kaličanina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-

07-000 031 od 20. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda Trebinje Odjeljenje Nevesinje, broj P.119/03 od 10. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Kaličanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljeva, Republika Srbija, kojeg zastupa advokat Nenad Kisić iz Nevesinja, podnio je 25. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-07-000 031 od 20. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda Trebinje Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P.119/03 od 10. novembra 2006. godine.

2. Apelant je protiv Ministarstva za izbjegla i raseljena lica-Odsjek Nevesinje (u daljnjem tekstu: tuženi) podnio tužbu Osnovnom sudu radi naknade troškova nastalih zbog neopravdanog boravka u Nevesinju, u periodu od 18. novembra 1999. godine do 1. avgusta 2000. godine, kada mu je vraćen u posjed stan, u ukupnom iznosu od 5.080,00 KM, a koji se sastoje od troškova ishrane njega i njegove supruge za navedeni period, u iznosu od 20,00 KM dnevno, kao i troškove parničnog postupka. U tužbi je naveo da je tuženi donio Rješenje, broj 05-050-29-3/99 od 20. avgusta 1999. godine, kojim se apelantu kao predratnom nosiocu stanarskog prava vraća u posjed stan u Nevesinju i da se predmetni stan treba vratiti apelantu do 18. novembra 1999. godine. Dalje je naveo da tuženi nije ispoštovao navedeno rješenje, već je predmetni stan vratio u posjed apelantu 1. avgusta 2000. godine, što znači da je tuženi postupio suprotno odredbi člana 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, te je svojom nečinjenjem izazvao troškove apelantu zbog neopravdanog boravka u Nevesinju u periodu od 18. novembra 1999. godine do 1. avgusta 2000. godine.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P.119/03 od 10. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 015-0-Gž-07-000 031 od 20. juna 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, a apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 640,00 KM.

4. Osnovni sud je u obrazloženju Presude, broj P.119/03 od 10. novembra 2006. godine, naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da apelant nije bio sa tuženim u bilo kakvom obligacion-pravnom odnosu u periodu od 18. novembra 1999. godine do 1. avgusta 2000. godine kada mu je vraćen u posjed stan, iz čega proizlazi da je njegovo potraživanje naknade dnevnih troškova ishrane u iznosu od 20,00 KM, odnosno u ukupnom iznosu od 5.080,00 KM neosnovano. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Okružni sud je u obrazloženju Presude, broj 015-0-Gž-07-000 031 od 20. juna 2007. godine, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije bio sa tuženim u bilo kakvom obligaciono-pravnom odnosu u spornom periodu iz čega proizlazi da je potraživnje naknade dnevnih troškova-ishrane u iznosu 20,00 KM, što ukupno iznosi 5.080,00 KM, neosnovano. Okružni sud je dalje naveo da tuženi nije pravno lice, pa se iz tog razloga postavlja pitanje nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Ministarstvo je organ Republike Srpske, pa za eventualne štete koje je prouzrokovao taj organ, odgovara odgovara Republika Srpska, te je i iz ovog razloga žalba neosnovana. Okružni sud je takođe istakao da apelant ničim nije dokazao da je on zaista morao boraviti u Nevesinju od dobijanja rješenja o vraćanju stana u posjed pa do faktičke predaje stana. Apelant se nije morao zadržavati u Nevesinju gdje se nalazi sporni stan, nego je, prema mišljenju Okružnog suda, imao mogućnost da boravi gdje je i ranije boravio sve dotle dok ne dobije poziv tuženog za predaju stana u posjed.

6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava kada su odbili apelantovu tužbu radi naknade troškova ishrane za njega i njegovu suprugu za period od dana do kog mu je, prema rješenju o vraćanju stana u posjed, stan trebao biti vraćen u posjed do dana kada je faktički uveden u posjed stana. Ističe da je tuženi zbog svog svjesnog nečinjenja uzrokovao apelantov ostanak u Nevesinju, te je zbog toga tuženi odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio zbog plaćanja troškova ishrane. Takođe ističe da je podneskom uredio tužbu i označio kao tuženog Republiku Srpsku pored Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice Republike Srpske, tako da ne stoji navod u razlozima drugostepene odluke o navodnom nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i materijalnom pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su Osnovni sud i Okružni sud primijenili pravo i stoga, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantiovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2440/07 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio