Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2460/07 (F. B.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 226
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 22
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 2
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2460/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2460/07, rješavajući apelaciju Fatime Brutus, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Brutus podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2324/005 od 17. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P.2779/03 od 6. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Brutus (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amra Gurda advokat iz Sarajeva, podnijela je 31.avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2324/005 od 17. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.2779/03 od 6. juna 2005. godine.
2. Apelanticina majka Hatidža Grebo je bila nosilac stanarskog prava na stanu u ul. Prvomajska broj 9. nakon što je stanarsko pravo poslije smrti njenog supruga Dževada Grebe prenesno na nju, a apelantica je živjela u predmetnom stanu od 1991. godine. Nakon smrti Hatidže Grebo, apelantica i Almas Grebo, sin Dževada Grebe iz prvog braka, su se obratili vlasniku stana Federalnom zavodu za PIO/MIO, Sarajevo za prenos stanarskog prava, a kako nije postignut sporazum o tome koji će od članova porodičnog domaćinstva biti određen za nosioca stanarskog prava, vlasnik stana je podnio prijedlog Općinskom sudu II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da sud odredi koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu člana 22. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, «Službeni list RBiH» broj 2/93, te «Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99, u daljnjem tekstu: Zakon o stambenim odnosima). Općinski sud II je u vanparničnom postupku donio Rješenje, broj RS -17/98 od 12. aprila 1999. godine, kojim se oglasio nenadležnim u postupku Federalnog zavoda za PIO/MIO, Sarajevo kao predlagatelja, gdje su kao protivnici označeni apelantica i Almas Grebo. U obrazloženju rješenja je navedno da je predlagatelj Federalni zavod za PIO/MIO, Sarajevo povukao svoj prvobitni prijedlog i predložio sudu da se za nosioca stanarskog prava odredi Almas Grebo. Takođe je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da predmetni stan koriste kao članovi porodičnog domaćinstva apelantica i njena djeca, a Almas Grebo nije naveden u ugovoru o korištenju stana, broj MB/05—256/91 od 2. aprila 1991. godine, koji je apelanticina majka zaključila sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajeva. S obzirom na navedeno, Općinski sud II je zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se donese rješenje u skladu sa članom 22. Zakona o stambenim odnosima.
3. Nakon donošenja rješenja kojim se sud u vanparničnom postupku oglasio nenadležnim za odlučivanje, Federalni zavod za PIO/MIO, Sarajevo je donio odluku kojom se za nosioca stanarskog prava određuje Almas Grebo.
4. Presudom Općinskog suda, broj P.2779/03 od 6. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2324/005 od 17. maja 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice podnesen protiv Stambenog fonda grada Sarajeva (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Alamasa Grebe (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Federalnog zvoda za PIO/MIO, Sarajevo, Središnja administrativna služba Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi poništenja rješenja trećetuženog o prenosu stanarskog prava na drugotuženog, broj DF-1-BD-1-190/00 od 20. februara 2000. godine i poništenja ugovora o korišćenju stana u ul. Prvomajska broj 9, zaključenog između prvotuženog i drugotuženog, broj 03/1-KM-1-6474/2000 od 3. maja 2000. godine, uz naknadu troškova postupka. Apelantica je obavezana da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.138,50 KM.
5. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Dževad Grebo, te da je u vrijeme zaključenja braka sa majkom tužiteljice, član porodičnog domaćinstva bio i drugotuženi, njegov sin. Drugotuženi je zbog bolesti smješten 1974. godine u bolnicu Jagomir, a kasnije u bolnicu Bakovići, gdje se nalazio i u vrijeme predmetnog postupka. Nakon smrti Dževada Grebe, stanarsko pravo je prenesno na njegovu suprugu Hatidžu Grebo, koja je umrla 1996. godine, a apelantica je tada živjela u predmetnom stanu, jer se u njega uselila sa svojom djecom 1991. godine.
6. Općinski sud je dalje naveo da je drugotuženi bio član porodičnog domaćinstva do 1974. godine, kada je smješten u zdravstvenu ustanovu zbog bolesti. Iako drugotuženi nije u faktičkom posjedu stana, time ne prestaje njegovo pravo na predmetnom stanu, koje mu pripada na osnovu Zakona o stambenim odnosima, niti je smještajem u zdravstvenu ustanovu prestalo njegovo pravo na dom. Za određivanje nosioca stanarskog prava shodno članu 22. Zakona o stambenim odnosima, sud u vanparničnom postupku mora voditi računa o materijalnom i zdravsteveno stanju svakog člana porodičnog domaćinstva, kao i o drugim okolnostima. S obzirom da se sud u vanparničnom postupku oglasio nenadležnim i nije donio odluku koji će od članova porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava, to se navedeno pitanje u predmetnom postupku pojavilo kao prethodno pitanje za odlučivanje o apelanticinom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu zdravstveno stanje drugotuženog, tj. da smještajem u zdravstevenu ustanovu nije prestalo njegovo svojstvo člana porodičnog domaćinstva, kao i činjenicu da nije trajno smješten u bolnicu i da bi vraćanje u porodicu i socijalnu sredinu poboljšalo njegovo zdravstveno stanje, što je navedeno u dopisu zdravstvene ustanove, Općinski sud je utvrdio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci presude. Pored navedenih okolnosti Općinski sud je imao u vidu i činjenicu da je drugotuženi bio član porodičnog domaćinstva svog oca 1965. godine, u vrijeme dodjele stana, zatim da je apelantica stupila u posjed predmetnog stana 1991. godine, iako je prije toga zasnovala porodicu i živjela na drugom mjestu, što dokazuje zakonitost rješenja trećetuženog, odnosno ugovora o korišćenju stana zaključenog između prvo i drugotuženog, čije poništenje je apelantica tražila u tužbi. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da nije osnovan tužbeni zahtjev apelantice i donio odluku kao u dispozitivu presude.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje da je trećetuženi dodijelio na korištenej stan svom radniku Džavi du Grebi 1965. godine te da je Dževad Grebo sa svojom porodicom uselio u predmetni stan, a među članovima porodice koji su se uselili u stan je bio drugotuženi, njegov sin. Kao član porodičnog domaćinstva svog oca drugotuženi je bio korisnik stana u smislu člana 6. zakona o stambenim odnosima. Drugotuženi je 1974. godine obolio i smješten je u zdravstvenu ustanovu na liječenje. Dakle, drugotuženi nije svojom voljom prestao da koristi predmetni stan, a njegov smještaj u zdravstvenu ustanovu zbog liječenja ne može se prihvatiti kao prestanak korištenja stana, niti ima posljedice prestanka korištenja stana prema odredbama čalana 47. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima, jer korisnicima stanova se ne mogu dati otkazi ugovora o korištenju stana ako se nalaze na liječenju ili ako su smješteni u dom. Kantonalni sud je dalje naveo da su potpuno neosnovani navodi žalbe da drugotuženi nikada nije uselio u predmetni stan, a to što prilikom zaključenja ugovora o korištenju stana Hatidža Grebo nije navela i drugotuženog kao člana porodičnog domaćinstva, ne lišava ga njegovih zakonskih prava. Drugotuženi nema drugog stana, u zdravstvenoj ustanovi se nalazi zbog liječenja i takva ustanova i boravak u njoj ne mogu se ni u kom slučaju tumačiti kao mjesto stanovanja drugotuženog. Isto tako ne može se prihvatiti apelanticino tumačenje da drugotuženi nije uselio u stan sa njenom majkom, jer je u vrijeme kad je njena majka kao supruga nosioca stanarskog prava uselila u predmetni stan, drugotuženi je već bio korisnik stana, iako je bio u zdravstvenoj ustanovi i upravo zbog boravka u zdravstvenoj ustanovi nije ni izgubio svojstvo korisnika stana. Kako među korisnicima stana nije postignut sporazum o tome ko će se odrediti za nosioca stanarskog prava, trećetuženi kao vlasnik stana je odredio drugotuženog, a kasnije je sa drugotuženim zaključio i ugovor o kupoprodaji tog stana. Postupajući na taj način trećetuženi je koristio svoja prava vlasnika stana, pa je raspolagao sa stanom, shodno članu 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03). U pogledu apelanticinih žalbenih navoda da je Rješenjem Općinskog suda II, broj Rs-17/98 od 12. aprila 1999. godine utvrđena notorna činjenica da drugotuženi nije član porodičnog domaćinstva, Kantonalni sud je istakao da navedeno rješenje obavezuje kao i sve sudske odluke samo svojom izrekom, te da se rješenjem kojim se sud oglašava nenadležnim ne mogu utvrđivati činjenice. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu u potvrdio prvostepenu presudu.
8. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primijeni relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima kada su utvrdili da drugotuženi ima svojstvo člana porodičnog domaćinstva, te odbili tužbeni zahtjev apelantice. U prilog ovoj tvrdnji ističe argumente koje je isticala i tokom postupka pred redovnim sudovima.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. maja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» 11. Apelantica smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i materijalnom pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su Općinski sud i Kantonalni sud utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi s navodima o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović