Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2326/07 (R. P.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2326/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2326/07, rješavajući apelaciju Ratka Panića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Panića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1374/07 od 4. jula 2007. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, broj 05/5-7799/03 od 23. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 13. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1374/07 od 4. jula 2007. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05/5-7799/03 od 23. oktobra 2003. godine.
2. Rješenjem Ministarstva, broj 05/5-1325/00 od 26. septembra 2000. godine, ukinuto je rješenje Opštinske uprave, Odjeljenja za pitanje boraca i žrtava rata opštine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Opštinska uprava), broj 02/13-562-61/00 od 8. februara 2000. godine, kojim je apelantu i njegovoj supruzi Mileni Panić, roditeljima poginulog pripadnika specijalnih jedinica milicije Republike Srpske Krajine Gorana Panića, bilo priznato pravo na porodičnu invalidninu. U obrazloženju rješenja je navedeno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 14. stav 3. u vezi sa članom 5. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 35/99), jer prema navedenoj odredbi pripadnici `Vojske Republike Srpske Krajine`, odnosno članovi njihove uže porodice, mogu ostvariti pravo na invalidninu na području Republike Srpske samo u slučajevima ako je poginuli borac izgubio život ili nestao na području Republike Srpske. U konkretnom slučaju, nesporno je da je poginuli Goran Panić izgubio život kao pripadnik `Vojske republike Srpske Krajine` na području Krajine, te je Ministarstvo, primjenom 113. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca donijelo rješenje kao u dispozitivu rješenja.
3. Apelant i njegova supruga Milena Panić su protiv Rješenja Ministarstva, broj 05/5-562-
1325/00 od 8. februara 2000. godine, pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. U tužbi su istakli da oni nisu krivi što su njihovog sina Gorana nadležni vojni organi uputili u `Republiku Srpsku Krajinu` i što je u `Republici Srpskoj Krajini` izgubio život. Vrhovni sud je donio Presudu, broj U-1059/00 od 3. septembra 2003. godine, kojom je tužbu apelanata uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju Presude,Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo, u postupku revizije rješenja, uz primjenu člana 14. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, koji je važio u vrijeme donošenja osporenog akta, pravilno donijelo rješenje kojim se ukida rješenje Opštinske uprave, broj 02/13-562-61/00 od 8. februara 2000. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da je, međutim, Ministarstvo samo odlučilo da se ukida prvostepeno rješenje, a nije odlučilo o tome kakva je daljnja sudbina postupka u predmetnoj stvari, te je takav dispozitiv u osporenom aktu nejasan. Naime, član 113. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca regulisao je da revizionim aktom kroz revizijsku kontrolu organ je ovlašćen da reviziono rješenje poništi, izmijeni ili ukine, ako su povrijeđena pravila postupka koja su prethodila revizionom rješenju, ili ako je pogrešno primijenjen propis na osnovu kojeg je stvar riješena. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da su u osporenom aktu Ministarstva povrijeđena pravila postupka i odredbe Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca na koje je ukazano. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je tužbu uvažio, a osporeno rješenje Ministarstva je poništio na osnovu odredaba člana 39. stav 1. i člana 41. stav 1. i 2. u vezi sa članom 10. stav 1. tačka 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 12/94)
4. Rješenjem Ministarstva, broj 05/5-7799/03 od 23. oktobra 2003. godine, ukinuto je rješenje Opštinske uprave, broj 02/13-562-61/00 od 8. februara 2000. godine i odbijen zahtjev apelanta i njegove supruge Milene Panić za priznavanje prava na porodičnu invalidninu, kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Presudom Vrhovnog suda, broj U-1059/00 od 3. septembra 2003. godine, poništeno Rješenje Ministarstva, broj 05/5-562-1325/00 od 8. februara 2000. godine, iz razloga što Ministarstvo nije pravilno primijenilo odredbu člana 113. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, jer u postupku revizije, nakon što je ukinulo prvostepeno rješenje, nije odlučilo o tome kakva je daljnja sudbina postupka u predmetnoj stvari, odnosno nije samo riješilo stvar i odlučilo o zahtjevu apelanta i njegove supruge za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Uvažavajući pravno shavatanje i primjedbe suda, Ministarstvo je primjenom člana 113. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odlučilo kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelant i njegova supruga Milena Panić su protiv Rješenja Ministarstva, broj 05/5-7799/03 od 23. oktobra 2003. godine, pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. U tužbi su istakli da je njihov sin bio državljanin Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, da je bio registrovan u vojnoj evidenciji Odsjeka Novi Grad i da ga je taj organ i mobilisao, da je kao vojnik mogao da postupa samo po nalogu pretpostavljene komande i nadležnog starješine, da Ministarstvo zanemaruje postojanje pismenog sporazuma između Republike Srpske i `Republike Srpske Krajine` o pružanju vojne pomoći i neposrednoj vojnoj saradnji uključujući i vojne akcije i «pretpočinjavanje jedinica ovisno o mjestu djelovanja», da postoje potpisani protokoli o ujedinajvanj dvije Srpske Republike, da iz tog razloga njihov sin Goran nije mogao da odbije naređenje da izvrši vojnu dužnost na području `Republike Srpske Krajine`, da je odredba člana 14. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca neustavna, jer «dovodi građane u različite pozicije» i da je kao takva neodrživa. Vrhovni sud je donio Presudu, broj U-
1374/03 od 4. jula 2007. godine, kojom je tužbu apelanata odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantov sin poginuo 18. jula 1995. godine kao pripadnik Specijalne jedinice milicije `Republike Srpske Krajine` u selu Bugar-
Tržačka Raštela, dakle, van područja Republike Srpske, a u takvoj situaciji, i pored razumijevanja za apelanta i njegovu suprugu, Vrhovni sud je našao da njima ne pripada svojstvo člana porodice poginulog borca s obzirom na odredbe člana 14. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca vojnih invalida i i porodica poginulih boraca, koji je bio važeći u vrijeme donošenja osporenog akta.
6. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da mu pravo na porodičnu invalidninu nije moglo biti ukinuto, jer se radi o već jednom stečenom i priznatom pravu, da je opštepoznata činjenica da su Republika Srpska i bivša `Republika Srpska Krajina` imale potpisan sporazum o vojnoj saradnji, pa tim prije postoje opravdani razlozi za priznavanje prava neovisno od mjesta pogibije. Apelant je takođe naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju koje navode u apelaciji nije obrazložio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primijenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»
10. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja apelantovog prava na porodičnu invalidninu u skladu sa relevantim odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca vojnih invalida i i porodica poginulih boraca. Nezadovoljan rješenjem Ministarstva apelant je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je donio presudu te utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantovi tužbeni navodi u odnosu na odlučenje Ministarstva nisu osnovani. Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud obrazloženjima osporenih odluka sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio navodno kršenje ovih prava, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da je povreda navedenih prava moguća. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović