Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2619/07 (R. T.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 220
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 220
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2619/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2619/07, rješavajući apelaciju Radivoja Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Todorovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
07-000809 od 7. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj P-68/03 od 25. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radivoje Todorović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, koga zastupa Marjan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 25. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000809 od 7. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-68/03 od 25. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-68/03 od 25. januara 2007. godine obavezan je apelant da tužitelju A. B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati novčani iznos od 9.706,25 KM na ime izvršenih ulaganja kao poslovođe bez naloga za adaptaciju stana, sa zakonskom kamatom počev od 4. augusta 2002. godine, uz naknadu troškova spora od 1.374,00 KM
3. U tužbi podnesenoj Općinskom sudu tužitelj je naveo da mu je u svojstvu raseljenog lica od DPP «Krivaja-Žepče» dodijeljen na korištenje stan površine 55m2 u Žepču (u daljnjem tekstu: predmetni stan), čiji je nosilac stanarskog prava bio tuženi apelant. U toku 1993. godine predmetni stan je devastiran i tužitelj ga je osposobio za stanovanje izvodeći neophodne građevinske radove. Tužitelj je dalje naveo da je 19. septembra 2000. godine predmetni stan u ispravnom stanju uredno predao tuženom apelantu o čemu je sačinjen zapisnik o primopredaji od strane Službe za graditeljstvo i prostorno uređenje Opštine Žepče. Nakon provedenog postupka, utvrđenog činjeničnog stanja te izvedenih dokaza, sud se pozvao na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Naime, članom 18a. Zakona o prestanku primjene predviđeno je da osoba čije je stanarsko pravo prestalo po članu 2. istog Zakona, a koja je uložila svoja vlastita sredstva na ime neophodnih troškova za stan, ima pravo povratiti ta sredstva od nosioca stanarskog prava. Sud je utvrdio da je apelant morao u toku postupka dokazati, putem računa ili potvrde o utrošku sredstava, da je imao neophodnih troškova za opravku stana, koje je finansirao vlastitim novčanim sredstvima. Među strankama je, osim pasivne legitimacije, bilo sporno da li su izvedeni radovi nužni i korisni ili se radi o luksuznim troškovima i izdacima. Općinski sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o poslovodstvu bez naloga, kod kojeg poslovođa bez naloga ima pravo tražiti naknadu nužnih i korisnih troškova, a u skladu sa čl. 220. i 223. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je stan vraćen apelantu 19. septembra 2000. godine, a tužba podnesena 4. augusta 2003. godine, Općinski sud je utvrdio da se ne može prihvatiti prigovor zastare potraživanja iz člana 371. ZOO obzirom da prema članu 18a Zakona o prestanku primjene postupak povrata sredstava može započeti od dana kada je prethodni korisnik vratio stan u posjed. Kod utvrđivanja dosuđenog iznosa sud je prihvatio nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka koji je utvrdio vrijednost izvršenih nužnih i korisnih radova. Sud je prihvatio izjavu tužitelja datu u svojstvu parnične stranke u dijelu da je predmetni stan totalno devastiran u toku rata, da mu je u takvom stanju stan i predat i da je u istom bilo nemoguće stanovati bez izvršenih popravki za koje je vještak našao da su nužne i korisne i koje je i sud prihvatio u dosuđenom iznosu. Konačno, tužitelj je naveo da je uložio lična sredstva u saniranje predmetnog stana na ime nužnih korisnih i nužnih troškova za izvredene radove.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-000809 od 7. augusta 2007. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primjenio materijalno pravo, a da pri tom nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je zaključio da iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj zakonito koristio predmetni stan na kojem je izvršio ulaganje u periodu od 20. septembra 1997. godine do 19. jula 2000. godine kad je predmetni stan vraćen odnosno predat u posjed tuženom, te da se ulaganja apelanta u iznosu od 9.7065,25 KM odnose na otklanjanje štete, obzirom da je tužitelju dodjeljen devastirani stan čija popravka je bila neophodna. Po stanovištu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, a na čiji nalaz stranke nisu imale primjedbi na glavnoj raspravi. I konačno, Kantonalni sud je potvrdio da je prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge iz kojih proizilazi da su uložena sredstva od strane tužitelja u iznosu od 9.706,25 KM bila neophodna da bi se predmetni stan normalno koristio, pravilno se pozivajući na član 18a Zakona o prestanku primjene.
5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo. On navodi da se u predmetni stan, u kojem je boravio prije izbijanja ratnih dejstava, ne bi vratio da je znao da ga umjesto djelimično popravljenog stana čeka nalog za plaćanje preko polovine vrijednosti stana. Apelant smatra da on nema nikakve obaveze da nadoknađuje troškove opravke stana te da ne vidi u čemu se obogatio ako je ostavio opremljeniji stan od onog koji je primio. Pravično je da tužitelj traži naknadu uloženih sredstava od davaoca stana ili države koja mu je omogućila da u ratnom period u stan uđe i koristi ga. Stoga, apelant traži da se njegova apelacija prihvati, da se nižestepene presude ukinu i stave van snage i da Ustavni sud odluči tako što će zahtjev tužitelja odbaciti i obavezati ga da snosi troškove postupka u cjelini.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant, u suštini, smatra mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i što je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović