Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2624/07 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2624/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2624/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000899 od 5. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-212/05 od 21. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps. 191/02 od 26. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 24. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000899 od 5. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-212/05 od 21. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps. 191/02 od 26. septembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps. 191/02 od 26. septembra 2005. godine obavezan je apelant da tužiocu DOO «AUTO» (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime glavnog duga po osnovu neplaćenih računa iznos od 10.710,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. decembra 2001. godine pa do isplate. Istom presudom obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 480,00 KM sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U tužbi koju je 4. decembra 2001. godine tužilac podnio protiv apelanta je navedeno da je kao ovlašteni seviser tužilac u više navrata vršio popravke automobila kod tuženog apelanta. Ispostavljene račune tuženi apelant ni nakon brojnih poziva da to učini nije platio. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz saslušanja svjedoka K.D na okolnosti da je vozilo registarskih oznaka ZV 2811 EA dovezeno tužiocu na popravku, zatim trajanje popravke i izuzimanje popravljenog vozila od strane tuženog, zatim čitanje računa popravke, narudžbenica i Odluke tuženog broj 01/1/1/751/96 od 19. juna 1996. godine. Na osnovu izvedenih dokaza nesporno je utvrđeno da je apelant koristio usluge popravke vozila na način kako je utvrđeno izvedenim dokazima. Tuženi apelant, pri tom, nije pružio dokaze da je u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima ((«Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) stavljao primjedbe i prigovore u vezi računa odnosno da ih je osporavao, iz čega proizilazi da ih je apelant prihvatio kao svoju obavezu. Na osnovu iznesenog, a u skladu sa članom 516. ZOO sud je obavezao tuženog apelanta da tužiocu na ime neplaćenih računa plati ukupan iznos od 10.710,00 KM. I konačno, na osnovu člana 277. ZOO sud je obavezao apelanta da tužiocu plati i zatezne kamate koje će se obračunati u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate («Službene novine FBiH», br. 18/96, 27/98, 51/01, 56/04, 68/04 i 29/05) s tim da iste prema opredjeljenom tužbenom zahtjevu teku od 4. decembra 2001. godine kao dana podnošenja tužbe.

4. Presudom Kantonalnog suda broj Pž-212/05 od 21. aprila 2006. godine žalba apelanta na prvostepenu presudu je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Žalbom apelant ne spori osnov a ni visinu tužbenog zahtjeva u dijelu potraživanja po dva računa u iznosima od 583,00 KM i 565,00 KM, s tim što osporava kamate na te iznose, a za račun broj 84/97 od 11. juna 1997. godine u iznosu 9.607,00 KM je istakao prigovor pasivne legitimacije. Kantonalni sud je zaključio da prema nalazima Općinskog suda proizilazi da je među parničnim strankama zasnovan ugovorni odnos iz kojeg je za apelanta proizišla obaveza da tužitelju isplati iznos navedeno u izreci prvostepene presude. Ovakvo utvrđenje prvostepenog suda je zasnovano na Odluci apelanta od 19. juna 1996. godine i na iskazu svjedoka K. D. datog na ročištu za glavnu raspravu od 2. septembra 2005. godine, kao i drugim provedenim dokazima na glavnoj raspravi kojom je utvrđena obligaciono pravna obaveza apelanta. Naime, iz sadržine navedene Odluke apelanta proizilazi da se tužilac obavezao da će izvršiti opravku vozila marke Mercedes, a da će se sredstva za opravku vozila obezbjediti u budžetu Kantona. Zatim, iz iskaza svjedoka proizilazi da je apelant sarađivao sa tužiteljem tako da mu je ovaj popravljao vozila i da nikad nije imao primjedbi na ispostavljene račune za opravku. Kantonalni sud je zaključio da obaveze apelanta prema tužitelju imaju karakter ugovora o djelu u smislu odredbi člana 600. ZOO, pa kako je tužitelj svoje obaveze izvršio, prigovor apelanta o neizvršenoj radnji popravke i pasivnoj legitimaciji nije se mogao prihvatiti.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000899 od 5. jula 2007. godine, koju je apelant primio 25. jula 2007. godine, revizija apelanta protiv Presude Kantonalnog suda broj Pž-212/05 od 21. aprila 2006. godine je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili kada su apelanta obavezali da tužiocu plati dugovani iznos po dva sporna računa pod br. 84/97 i 53/00 kao i za opravku vozila Mercedes u ukupnom iznosu od 10.710,00 KM jer su na temelju provedenih dokaza utvrdili da su popravke na vozilu i izvršene, a za koje je apelant svojom Odlukom od 19. juna 1996. godine preuzeo obavezu da će snositi troškove postupka. Stoga Vrhovni sud nije prihvatio revizione prigovore da apelant nije vlasnik popravljenog vozila, odnosno da nije pasivno legitimiran u spornom obligaciono-pravnom odnosu te da nema njegove narudžbenice za popravku. Vrhovni sud je prihvatio činjenice koje su utvrdili Općinski i Kantonalni sud da je tužilac obavio radove na popravci vozila, da je tuženi primio račune o tome i nije imao prigovore ni u pogledu osnova niti visine novčanog iznosa obavljenih radova. Iz navedenih razloga, primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine(«Službene novine FBiH», br. 42/98 i 3/99; u daljnjem tekstu ZPP FBiH), Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu primjeniti odredbe čl. 17, 262. stav 1 i 623. ZOO, odnosno da među strankama ne postoji obaveza apelanta na temelju ugovora o djelu.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da apelaciju podnosi jer se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kao i nepravilnostima u postupku pred Vrhovnim sudom. Apelant je posebno isticao da nije pasivno legitimisan u spornom obligaciono-pravnom odnosu kao i da je stav Vrhovnog suda u cjelosti paušalan i neutemeljen jer je u suprotnosti sa izvedenim dokazima, a posebno sa iskazom saslušanog svjedoka K. D. Odluka zajedničkih službi Vlade Tuzlanskog kantona da će snositi troškove opravke vozila je uopštena i neprecizna. U toj odluci nije konkretno navedeno o kom motornom vozilu je riječ niti koje radove i opravke treba izvršiti. Temeljem iznesenog, očigledno je da je usljed pogrešne ocjene izvedenih dokaza osporenim presudama povrijeđeno materijalno pravo odnosno prava na pravično suđenje i pravo na imovinu obzirom na obavezu apelanta da isplati novčani iznos u visini tužbenog zahtjeva, na način kako je utvrđeno dispozitivom prvostepene presude. Stoga apelant predlaže da se apelacija usvoji, ukine osporene sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi ovog suda njegov zadatak nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović