Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2773/07 (Z. K.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalid
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2773/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2773/07, rješavajući apelaciju Zije Kajmovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zije Kajmovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-
06-000043 od 10. septembra 2007. godine, Rješenja Federalnog Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-04/1-41-3830/05 od 11. novembra 2005. godine i Rješenja Općinske službe za boračka pitanja Općine Novi Grad – Sarajevo broj 04-41-7377/04 od 17. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijo Kajmović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-000043 od 10. septembra 2007. godine, Rješenja Federalnog Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata ( u daljnjem tekstu: Federalno Ministarstvo za pitanja boraca) broj UP-II-04/1-41-
3830/05 od 11. novembra 2005. godine i Rješenja Općinske službe za boračka pitanja Općine Novi Grad-Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba za za boračka pitanja) broj 04-41-7377/04 od 17. juna 2005. godine.
2. Rješenjem Općinske službe za boračka pitanja broj 04-41-7377/04 od 17. juna 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog Ministarstva za pitanja boraca broj UP-II-04/1-41-3830/05 od 11. novembra 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida po osnovu rane koju je zadobio kao pripadnik Armije BiH. Na osnovu priložene medicinske dokumentacije, nadležni prvostepeni organ je utvrdio, a drugostepeni upravni organ i potvrdio, da ukupni vojni invaliditet apelanta trajno iznosi ispod 20%. Na osnovu izloženog, Općinska služba za boračka pitanja je zaključila da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi u smislu člana 3. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon). Naime, prema odredbama člana 3. ovog Zakona ratnim vojnim invalidom se smatra lice koje je vršeći vojnu dužnost ili druge dužnosti za vojne ciljeve državne bezbjednosti, u ratu zadobio ranu, povredu, ozljedu ili bolest, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.. Kako je kod apelanta nastupilo oštećenje organizma manje od 20% to nisu ispunjeni uslovi da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida, u skladu sa navedenim zakonskim propisima.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000043 od 10. septembra 2007. godine, koju je apelant primio 24. septembra 2007. godine, odbijena je tužba apelanta. Kako je naveo Kantonalni sud, prvostepena ljekarska komisija je Nalazom i mišljenjem broj 102-II/05 od 10. maja 2005. godine, utvrdila da je kod apelanta utvrđen invaliditet ispod 20%, na temelju čega je i doneseno prvostepeno rješenje. Nadalje, povodom žalbe tužitelja tuženi drugostepeni organ je donio osporeno rješenje kojim je ukupan invaliditet cjenjen ispod 20%, čime je prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je zaključio da je tuženi drugostepeni organ pravilno postupio kad je potvrdio prvostepeno rješenje, dajući o tome precizne, jasne i obrazložene razloge, koje apelant u tužbi nije doveo u sumnju drugim dokazima. Stoga, Kantonalni sud je ocijenio da su oba rješenja donesena na pravilan i zakonit način i da su upravni organi u toku postupka vodili računa o pravilima upravnog postupka, te potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili odredbe materijalnog prava.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je nezadovoljan stepenom utvrđene invalidnosti u procentu ispod 20% i smatra da naležni organi nisu pravilno ocjenili njegovo zdravstveno stanje niti stepen invalidnosti. On traži da se njegova medicinska dokumentacija uzme u razmatranje i postupi u skladu sa zakonskim propisima iz ove oblasti. Apelant konačno traži ukidanje osporene presude Kanonalnog suda kao nezakonite.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović